Diplomirani je pravnik s indeksom Master studija Pravnog fakulteta u Sarajevu, omiljen među kolegama, u društvu zabavan, prijatelj kakav se traži. Priznaje da je drugačiji, ali pripada ljudima koji se raduju životu i vole živjeti, ljudima koji osjećaju, imaju prijatelje, vole zabave i druženja, žele imati posao, dobar parking za svoje vozilo, ići u školu, u kino, biti dobri studenti, dobri prijatelji i dobri ljudi.
I pored svih životnih nedaća 23-godišnji Alen spoznao je da se u životu snovi ispune ako ih imaš, ako nemaš snove onda si prazna ljuštura, makar imao sve na svijetu. Od rođenja je nepokretan ali ga to nije spriječilo da živi punim plućima, završi fakultet i nastavi školovanje.
Snovi za sreću
"Završio sam prvi ciklus obrazovanja i upisao drugi. Tu gdje je bio kraj napravio sam novi početak i nadam se da će biti uspješan", ispričao je za Klix.ba Alen Hedo.
Borba da osobe s poteškoćama imaju dostojanstven život i da na bilo koji način nisu odvojene od drugih, zahtijeva upornost, ali i pomoć institucija, smatra ovaj mladić. I snove.
"Trebali bi češće tražiti rješenja da ljudi poput mene ni po čemu ne osjete da su različiti ili drugačiji. Ja se ponosim govoriti o sebi. Nemam razloga da se uvrijedim zato što sam drugačiji. znam da je obraz najbitniji u životu", smatra Alen.
Na optimizmu kojim zrači mnogi bi mu pozavidjeli jer sigurno neće na činjenici da je cijeli život u kolicima. Kao dječak Alen je imao nadu da će hodati, no rezultati brojnih operativnih zahvata pokazali su suprotno. Bolni životni trenuci od dječaka su napravili stijenu, mladića jakog karaktera i uporne želje da se ostvari u svemu što želi. Kroz školovanje je tako uvijek bio među najboljima, nikada nije želio stati. Stajanje u mjestu za njega je, kaže, bio korak nazad. I danas "korača" čvrsto naprijed.
"Društvo i okolina se okreću drugim stvarima, nekad i pogrešnim. A ja sam u okviru svojih nemogućnosti krenuo dalje, ravnopravan sam član društva i tako se osjećam. Biti drugačiji za mene predstavlja biti pozitivan, tako ja živim", priča za Klix.ba Hedo.
Često uživa u vožnji do Sarajeva i nazad. Tako je bilo i dok je završavao formalnosti vezane za upis na studij. Najveće prepreke su stepenice, gdje god se nalazile.
"Čim vidite stepenice to je nepremostiva prepreka. Ali gdje god dođem, kao nedavno kod fakulteta, kolege koje i ne znam jednostavno uzmu motor, pomognu, bez poziva, bez molbe. To je toliko prirodna gesta da je to jedna svjetlost za mene", kaže Alen.
Svjestan je, kaže, da se mnogo ljudi danas pita kako uopće pristupiti invalidima, važno je i da se ne uvrijede i da ta komunikacija bude prirodna.
"Osobe poput mene moraju također jasno staviti do znanja drugima da su ravnopravne u društvu. Nema tu neprijatnosti, ne treba ih biti, imao sam ih i ja kroz život, ali sam naučio da se nosim s tim. Evo naprimjer, neke pomoćne rampe ili prilazi koriste i drugim ljudima, ne samo invalidima, koriste djeci, trudnicama, bilo kome ko se teže kreće. U našem gradu postoje mjesta na koja invalidi ne mogu prići. Čak i mjesta gdje su urađeni prilazi, ali su nagibi veoma oštri tako da je to velika trauma za osobu u kolicima. Čak i ako se ne prevrne to ostavlja duboke tragove, traume", pojašnjava Alen, dodajući da se više trudi razbiti barijere u glavama ljudi.
Neostvarena želja da bude pilot
"Imao sam želju biti pilot, definitivno je nemoguće da upravljam avionom, ali upravljam automobilom. Nadam se da će mi se ostvariti i želja da radim. Volontirao sam deset mjeseci u MUP-u i to je bilo jedno sjajno iskustvo. To je odskočna daska i za fizički sposobne osobe, a posebno osobe kao što sam ja. Ja sam spreman i kod bilo kojeg poslodavca na probni rad, pa ako zadovoljim ok, ako ne, to je potpuno pošteno također. Vjerovatno ljudi misle da osobe u kolicima rade manje, ali treba se uvjeriti. Naravno da bih volio raditi u svojoj struci", kaže Alen.
A ljubav prema automobilima imam od djetinjstva.
"Uvijek sam želio za volan i kad 'upalim' auto nije bilo veće sreće za mene. Valjda čovjek teži za stvarima koje su osobama istog ili sličnog fizičkog stanja poput mene iz ugla onih 'zdravih' nedostižne. A u mom slučaju se pokazalo da nisu. Svoju šofersku karijeru počeo sam sjedajući na haubu bijele lade mog daidže. On bi me stavio i za volan, upalio mi muziku i malo me ostavio samog da maštam. I maštao sam kako vozim tu ladu, kako svi gledaju u nju, kako djevojke to zapažaju, živio i maštao. Eh ta mašta se i ostvarila nasuprot mišljenju 'zdravih' ljudi, samo ne u ladi već mnogo jačem i novijem automobilu. Bilo je u novembru prošle godine. Kažu dodjela diploma u Sarajevu, ma kakva diploma, daj da položim vozački, a diploma će doći sama. I tako i bi, puna godina dana, bez ijednog prekršaja", ponosan je Alen.
Najveća podrška su roditelji
"Roditelji su mi podjednako važni, jedno lijeva, a jedno desna ruka. Od početka su uz mene, neizmjerna podrška. Naučili su me da ne smijem posustati, niti to volim. Trudim se da i roditeljima uzvratim na najbolji način. Mnogo ljudi prođe kroz vaš život, neki odu, neki ostanu. Ja sam u život svoje majke došao devedesetih godina i ta veza sina i majke stoji netaknuta, kao i prvog dana. Ali za toliko godina uspjela je od mene napraviti čovjeka spremnog za turbulencije u životu, a to ne može svako i to nema cijenu. Naučila me je i da imam i da nemam, mada, nije da se hvalim, ali ja uvijek imam. Imam nju, majku, borca i heroja", kaže Alen.
Alen smatra da sreću čine male stvari.
"Da bi bio sretan potrebno je zdravlje, kakvi novci, kakvi auti, kakve vile, sve je to prolazno. Budimo zdravi i pomozimo kome je pomoć potrebna, jer dobro se dobrim vraća. A meni, nema te sile, nema oka što će me vidjeti na dnu", poručuje Alen Hedo.
