Godišnjica zločina u Lozju: Za više od 40 ubijenih niko nije odgovarao
Kod spomenika u Lozju na kojem su ispisana imena više od 40 bošnjačkih civila ubijenih u ovom mjestu danas su njihovi najbliži te članovi udruženja logoraša iz nekliko bh gradova, te zvaničnici, ostavili cvijeće. Upućena je molitva pred njihove duše te poruke da se ne smije zaboraviti ono što se dogodilo ovdje 22.maja 1992. godine.
Midheta Oruli –Kaloper tada je bila izbjeglica iz Foče. Svjedoči da joj je tog dana ubijeno 13 najbližih članova porodice. Do danas je pronašla samo posmrtne ostatke majke Munire Kaloper koji su pronađeni u kući Bogdanića još 1997.godine zajedno sa ostacima Vasvije Ramić. Obje su ranjene a potom žive zapaljene u toj kući. Postoje preživjeli svjedoci koji tvrde da ih je zapalio izvjesni Mutlak, komšija, čija se kuća nalazi nedaleko od mjesta zločina dok se on danas skriva u Kanadi.
Midheta još pamti strašne prizore tog majskog jutra.
"Prošle su 24 godine a kao da je danas. Isto je bilo sunčano, ja sam ležala tu ispod ovog groblja, svojim očima sam gledala kada su ubili trudnicu od devet mjeseci, a beba u njenom stomaku je još uvijek davala znake života. Dok živim taj prizor neću zaboraviti. Najteže mi pada ubistvo trudnice, moje majke i moje daidžične od 12 godina, 13-toro najbližih mojih. Nas 38 je zarobljeno, odvedeni smo najprije u kuću Forta, a onda u kuću Turkovića na Površnici pa u Podhranjen u osnovnu školu. Raspoređeni smo u stan i magacin u grupama. Prvo je naređenje bilo da nas odvedu na Crvene Stijene, poslije sam saznala da je to u okolini Rogatice, trebali smo biti pobijeni, medjutim nakon nekoliko dana su odlučili da nas razmjene na Sokocu“, priča Midheta.
Sjeća se da su prilikom ulaska u kamion zatekli Ibrahima Ribića taksistu iz Goražda i da je on ostao na Sokocu, dok su njih odvezli i pustili ispred sela Šahbegovići.
"Nije bilo nikakve razjene jer su nas vojnom vrhu predstavili kao vojne zarobljenike medjutim vidjeli su i sami da se radi o ženama, djeci i dva starca", kaže Midheta.
Još uvijek se traga za posmrtnim ostacima jednog broja ubijenih u Lozju.
"Posmrtni ostaci od osam vojno sposobnih koji su odvedeni prema Odžaku nadjeni su 93. godine a kosti mog brata Midhata Kalopera još nisu pronadjene ni nakon 24 godine. Tražimo, pokušavamo na sve načine, traži se još sedam do osam ljudi odavde koji su ubijeni", kaže ona.
Nevjerovatna je činjenica da niko nije odgovarao za počinjeni zločin u ovom mjestu iako su preživjeli svjedoci prepoznali neke od počinitelja.
"Dok smo bili ovdje pojavio se čovjek, sa sunčanim naočalima i u odjelu tadašnje milicije. Ja ga tada nisma poznavala ali jedna od mojih rodica je povikala 'Otkuda ovdje Aco Lasica'. Zatim braća Mašići, oni su se hvalili kako su pobili najviše ljudi jer su im doslovce nalijetali na mitraljez. Bio je Brane Petković koji je našao utočište u Srbiji, Mutlak koji je zapalio moju majku i Vasviju Ramić. Svjedoci su dali izjave, ja ne znam šta se čeka, da svi pomremo, da se zataška ili se ovdje radi o nekoj kalkulaciji mjesta zločina?", pita Midheta Oruli – Kaloper.
Godišnjica stradanja nevino ubijenih Bošnjaka u Lozju je podsjećanje ali i opomena, poručeno je sa ovog mjesta, također poruka institucijama da procesuiraju ratni zločin i zločince privedu pravdi. Do danas je za počinjenje zločine u Lozju pred pravosudnim instutucijama odgovarao Dragan Šekarić koji je za ovaj zločin oslobođen dok je osuđen za zločine počinjenje u Višegradu. Od nalogodavaca ili počinitelja, poznatih javnosti, niko nije osumnjičen niti procesuiran.
