"U gradu je bilo oko 70 000 stanovnika, opći haos i beznađe. Potajno smo se nadali da će to mimoići nas ali 4.maja sve je palo u vodu", priča Anka Ćurovac.
Uoči samog napada u Goraždu su još uvijek naivno vjerovali da rata neće biti. A počeo je još u aprilu. Nakon pada Foče, jedan za drugim padali su gradovi u okruženju. Oni koji nisu pobjegli ubijani su ili zatvarni u logore smrti.
"Mnogo prije na širem prostoru Goražda se naoružalo oko 6.500 dobrovoljaca SDS-a. Izbor da Goražde bude posljednji u nizu gradova na koji će se izvršiti brutalna agresija nije bio slučajan. Ali naivnost stanovništva nije bilo karakteristika samo za Goražde. 20.aprila su organizovano vratili iz Goražda izbjeglo bošnjačko stanovništvo u Višegrad, na klanje", ističe Muamer Džananović, iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.
Prvi projektili ispaljeni 4.maja
Svi pregovori između SDS-a i SDA Goražde završeni su 2.maja. Srbi su tražili kontrolu nad cijelim gradom pa je bilo pitanje sata kada će biti ispaljen prvi projektil.
"Pratili smo pregovore, pokušavali da ohrabrimo narod. Uoči 1.maja na pregovorima je bio Slavko Topalović iz Foruma građana. Predsjednik Općine Hadžo Efendić tražio je da na pregovore dođe predsjednica SDS-a dr. Milosava Herin. Znam tačno da su pala čvrsta obećanja da do rata neće doći, ali to je bilo dobivanje na vremenu. Srbi su već pripremili opsadu grada, njihove žene i djeca su izašli. Praktično smo ostavljeni na milost i nemilost", kaže Anka.
I pored obećanja, u noći sa 3. na 4. maj izvršena su finalna izviđanja. 4.maja ujutro ispaljena je prva granata, čime je počela barbarska opsada grada na Drini, duga tri i po godine.
Djeca rata
"U to vrijeme u Goraždu je bilo oko 70.000 stanovnika i oko 25.000 djece do 14 godina. Bili su u veoma teškom položaju, u kolektivnim centrima, školama, u dvoranama, Crvenom krstu, praktično nisu imali ništa", kaže Anka Ćurovac.
Dva mjeseca nakon početka rata sa radom je počeo ratni Radio. Anka je bila glavni urednik ali je istovremeno kao majka četiri djevojčice pokušavala osmisliti sadržaje koji bi djeci bar na trenutak vratili nadu u ljepši život. Sa djecom iz ulice režirala je priredbu "U zemlji snova" u kojoj je učestvovao cijeli komšiluk.
"Bilo nam je važno da djeci podarimo bar nekoliko trenutaka sreće u tom beznađu", sjeća se Anka.
Na jednu od predstava stigla je i poznata novinarka CNN-a Cristian Amanpur koja je izvještavala o zbivanjima u Goraždu. Iako je u ovom gradu tokom opsade od 1.336 dana poginulo oko 4.000 ljudi, najbolnije su sudbine djece. Aldijana Drakovac imala je samo 11 godina kada je sa roditeljima morala izaći iz goraždanskog naselja Bare, zbog upozorenja, da će ih, ukoliko ostanu, ubiti.
"Cijela ulica je išla prema gradu, dobili smo upozorenje da će početi pucati po nama ako ne odemo. U jednom malom stanu nas 22 se smjestilo. Gledali smo kako gore naše kuće i tad sam shvatila da je to rat", priča Aldijana.
Rat je svaki dan donosio novu nesreću. Smrt i glad bili su najveći neprijatelji.
"Majka mi je poginula od snajpera dok je išla po vodu, otac je poginuo 1994.godine u aprilu, ja sam imala 13 a sestra 17 godina. Ja sam tražila spas u knjigama. Bježala sam u biblioteku. Išli smo kroz tranšee i čak i kad je pucalo niko me nije mogao zaustaviti, to je bio moj bijeg od stvarnosti", priča Aldijana.
Tamo je upoznala Senadu Hurić. Bile su istih godina samo je Senada bila iz druge priče, sa lijeve obale. Nekoliko sati mašte činilo je da sve zaborave.
"Išla sam bez obzira na granatiranja. Ti susreti su mi bili vodilja i kasnije u životu jer upravo tu se i razvila moja ljubav prema književnosti, novinarstvu, umjetnosti..", priča Senada, inače profesorica književnosti i bosanskog jezika.
Kaže da su generacije djece u Goraždu sazrele u ratu. Bez obzira na godine, bili su svjesni da je smrt jednako prisutna kao i život, koji su 'otimali'od smrti.
"Nisam više bila dijete, iako sam imala 11 godina. Rat je donio strašne trenutke koji mogu stati u tri života. Četnici su zapalili našu zgradu pa nas je otac odveo kod nane u podrum. U tom podrumu sam provela četiri mjeseca. Brat i ja smo po zvuku znali odakle dolazi koja granata i da li je to minobacač ili haubica. Sva djeca su znala", priča Senada.
I pored granatiranja počela je škola a to je za djecu bilo nešto posebno.
"U tom svijetu učenja pronalazila sam utjehu za sebe i pokušavala da se ubijedim da će sve ovo brzo proći i da će velike sile zaustaviti ubijanje nevinih. Bila sam naivna", priča Senada
Djevojčice s ratne fotografije
Senada i njene prijateljice Alma Pašić, Amela Poljo, Adela Muharemović, Muamera Šehić i Selma Hodžić postale su djevojčice s ratne fotografije.
"Prof. Hajrudin Čaušević okupio je nas nekoliko djevojčica iz dvorišta i učio nas engleski jezik. Učili smo ne propuštajući nijedan čas pa smo za dvije godine perfektno govorile i pisale na engleskom jeziku", kaže Senada.
O njima je snimljen film a prof. Hajrudin je napisao knjigu o djevojčicama sa ratne fotografije koja je nastala 1995. godine.
"Slika je nastala kad smo pratile našeg čika Hajru koji je evakuisan iz Goražda zbog srčanih problema. On nam je ostavio najveći poklon, znanje. Danas kad se približava 4. maj pored tuge, osjećam ponos što sam bila dio goraždanskog otpora i što pripadam ovom gradu heroju i što moji sinovi rastu upravo ovdje u Goraždu. Pričam im istinu i ne dozvoljavam da ostane u zaboravu jer sam to dužna i zbog sebe ali i zbog djece koja su ubijana u toku opsade Goražda", kaže Senada.
Samo u maju 92.u Goraždu je ubijeno i ranjeno 27 djece.
"Statistika je neumoljiva. Do danas su utvrđeni identiteti za 548 ubijene i ranjene djece ali se nažalost ne radi o konačnom broju. Želim istaći jedan poseban zločin nad djecom a to je ubistvo oba roditelja. Preko 30 takvih slučajeva se desilo u Goraždu a to je kap u moru zločina koji su vršeni", ističe Mumaer Džananović.
Svi zločini počinjeni nad djecom i civilima Goražda još uuvijek su zločini bez kazne.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
