{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Godinu dana rada Galerije Srebrenica: Čuvar sjećanja na genocid

A
7.7.2013. u 10:34
5
29
Godinu dana rada Galerije Srebrenica: Čuvar sjećanja na genocid
5
Sjećanje na najveći genocid nakon Drugog svjetskog rata, koji se dogodio u Srebrenici 11. jula 1995. godine, čuva Galerija Srebrenica 11/07/95 u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
Prema ideji i konceptu bosanskohercegovačkog fotografa Tarika Samaraha, te na inicijativu turskog premijera Recepa Tayyipa Erdogana, Agencija za međunarodnu saradnju i koordinaciju Republike Turske (TIKA) finansirala je projekat otvorenja galerije, koja se danas, kako kažu njeni ljubazni uposlenici, samofinansira.

Postavka galerije koja otkriva činjenice genocidu u Srebrenici, u kojem je ubijeno više od 8.000 dječaka i odraslih muškaraca, počinje zapravo s fotografijom žene koju je autor upoznao u jednom izbjegličkom kampu. Radi se o jednoj od prvih povratnica u Srebrenicu nakon rata, ženi koja je izgubila 59 muških članova porodice. Ljubazni kustos Emir kaže da je autor zabilježio i priču o povratku žene s fotografije u Srebrenicu.

"Kod komšije je pronašla bratovog konja, kojeg je prepoznala po ožiljku na licu. Skupila je novac, otkupila konja, sagradila dvije manje kuće, jednu za sebe i jednu za njega, konja, koji joj je jedini ostao od porodice".

Ulazak u prvu prostoriju Glaerije je šokantan, jer se posjetilac susreće sa nekoliko stotina originalnih portreta nekih od žrtava genocida. Radi se o muškarcima svih starosnih dobi, od 16- godišnjaka pa do djedova... Ovi muškarci szu bili civili, što zorno govori o tome da u počinjenom zločinu nije bilo kriterija niti ikakve selekcije. Iza jednog od zidova sobe su kompjuteri na kojima je "mapiran" genocid. Na ovom mjestu moguće je kompjuterski rekonstruirati i pratiti cijeli tog događaja u julu 1995. godine. Poglavlja su podijeljena po danima iz tog perioda, a materijal je dostupan na bosanskom i engleskom jeziku. Sadrži i rijetke snimke i svjedočenja, a traje 220 minuta.

U glavnoj prostoriji Galerije posjetitelja dočekuju fotografije koje je Tarik Samarah načinio u periodu od 2002. do 2004. godine. Hronološki poredane, fotografije pričaju priču o genocidu, kao i o periodu poslije njega. Žene koje čekaju pisma i potvrde da su pronađeni ostaci njihovih muških članova porodice. Majke koje nose sa sobom fotografije svojih ubijenih sinova, ljudi koji u kampovima čekaju povratak na svoja ognjišta. Samarah je fotografijama uspio prenijeti tužnu i bolnu atmosferu u izbjegličkim kampovima, gdje su preživjeli tugovali za bližnjima i očekivali povratak u svoje domove.

Slijede fotografije sa lokacija masovnih grobnica, predmeti koji su pronalaženi prilikom otkrivanja grobnica, dokazi koji su korišteni u Haškom tribunalu.

Lutka na fotografiji, prerezane glave u predjelu usta, sa otkinutim ekstremitetima, potresan je prozor za posmatrača, ali je još potresniji podatak da je ispod te lutke na lokaciji Kamenice kod Zvornika pronađena masovna grobnica sa 600 tijela. Vjeruje se da je lutka ostavljena kao vrsta upozorenja onome ko bude tražio grobnicu.

U posljednjoj grupi su fotografije identifikacije žrtava genocida. Ruka i kapljica krvi majke za DNK analizu, odjeća pronađena u masovnim grobnicama... Slijede fotografije prve dženaze u Memorijalnom centru u Potočarima, 2003. godine, kada je ukopano 600 tijela, među kojima je bila samo jedna žena.

Neshvatanje, ravnodušnost, morbidna ironija u porukama onih koji su štitili UN-ovu zaštićenu enklavu ovjekovječeni su na nekoliko fotografija koje prikazuju grafite načinjene rukama holandskih vojnika na zidovima baraka u kojima se nalazila njihova baza.

"Ovaj dio izložbe govori najviše o ulozi međunarodne zajednice. Onih koji nisu ništa učinili da pomognu ovim ljudima, pri čemu je genocid mogao biti spriječen", pojasnio je Emir.

Svrha galerije je, kako kaže njen autor Tarik Samarah, da preko kulture i dokumentom educira i širi glas o istini o zločinu koji je počinjen na prostorima Srebrenice. On je dodao da galeriju, ipak, većinom posjećuju stranci.

"Oko 90 posto posjetilaca čine stranci. Naš svijet ne dolazi, ne posjećuje. Tome je razlog vjerovatno što se ne posjećuju ni ostali muzeji, a na tome mi moramo raditi. Posjetioci zaista dolaze iz cijelog svijeta", istakao je Samarah, dodavši da svi posjetioci ostaju najmanje po dva sata, a neki i po cijeli dan.

"Odlaze tužni, ali nauče nešto što nisu znali, tako da je to dobro za njih", kazao je Samarah.

"Prošla je prva godina. Radili smo mnogo, bili smo vrijedni i bilo je jako teško. Skoro je nemoguća misija, ali uspjeli smo. Galerija radi svaki dan od devet ujutro do osam naveče. Bilo je mjeseci kada nam uđe jedan posjetilac, ali smo i dalje bili otvoreni cijeli dan", rekao je Samarah.

Da galeriju posjećuju najviše stranci, uvjerili smo se i sami. Porodica iz Norveške stigla je u obilazak netom iza nas. Kada su saslušali priču o fotografijama, njihovom nastanku, kao i onome što govore, Tania Kleto iz Osla kazala je da je šokirana.

"Čula sam mnogo o ratu, ali nikada ga nisam doživjela ovako blisko. Slušala sam u vijestima o Srebrenici, ali to je tada izgledalo daleko. Sada, nije daleko, veoma je blizu. Mislim da su fotografije veoma jake. Fotografije masovnih grobnica, male djece koje sam vidjela... Imam 12-godišnjeg sina, istih godina kao i neka djeca koja su ubijena. Sada mi to znači mnogo", rekla je Kleto.

Tokom godinu dana, koliko egzistira, Galerija Srebrenica 11/07/95 doprinijela je u otkrivanju i približavanju istine mnogima. Ispunila je svoju svrhu, a Samarahova želja je da i dalje nastavi sa dobrim radom.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: