{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Gladan u bogatoj zemlji

S
20.4.2009. u 20:45
0
34
Gladan u bogatoj zemlji
0
Gladan u bogatoj zemlji
Foto: Ilustracija
Šokiraju nas ovih dana snimke ljudi koji plaču jer doslovno nemaju hljeba za pojesti. Zar je to vijest u ovoj zemlji? Takvih je ovdje i previše, samo što su malo kome interesantni. Srceparajuće priče o teškom životu i neimaštini, praznim stomacima i beznadežnosti pronaći ćete prošetate li povratničkim mjestima od kojih je država digla ruke. Kao da je njihov život sređen činjenicom da su se vratili kući. No, pravo je pitanje i izvanredan skandal činjenica da ovdje žive i ljudi koji su doslovno gladni.
Jedna povratnička priča iz okoline Bratunca ostala mi je u sjećanju jer je na neki način govorila o životima svih povratnika na njihova prijeratna imanja. Naime, u jednom selu udaljenom kojih 20-ak minuta vožnje od bratunačke čaršije, miješanom srpsko-bošnjačkom, među povratnicima Bošnjacima bio je i jedan dedo. Njegova kuća bila je na uzvišenom proplanku, podaleko od svih ostalih kuća koje su bile obnovljene, okružena ruševinama koje vjerovatno nikad neće biti uklonjene jer njihovi vlasnici nisu među živima.

Do dedine kuće dolazilo se krivudavim makadamskim putem, koji je u vrijeme kiša bio gotovo neprohodan za vozila jer bi se stvorile velike lokve i blato tako da se ni terenskim autom nije moglo proći. Dedina kuća to, zapravo, i nije bila. To je i dalje ruševna konstrukcija, a on je stanovao u malenoj šupici u kojoj je nekad čuvao drva i druge potrepštine. Živio je sam a o njemu su brigu vodile komšije, povratnici poput njega. Novinarskoj ekipi u kojoj sam bio ispričao je svoju potresnu priču. Žena mu je ubijena kada su ih komšije napale 1992. godine, a djeca ni sama nemaju za sebe. Ode do Bratunca, kupi hljeb pa ga dijeli na sedam dana, sve dok se ne ubuđa, pričao je dedo. Jer zbog mizerne penzije niti je mogao kupiti šta više, niti je mogao raditi, niti popraviti kuću kako šupu ne bi dijelo sa puhovima, miševima i ljeti sa zmijama. Šta se desilo sa dedom do današnjeg dana, nije mi poznato.

I kao što možemo vidjeti ovih dana na primjeru mladića Edisa, također iz Bratunca, ovakvih slučaja ima više nego što smo možda ikad i pomišljali. Jednostavno, ljudi nemaju čak ni hljeba da jedu. Vratili su se svojim obnovljenim kućama, imaju krov nad glavom i živi su. To je sve. Poput Edisa, mogu samo oplakivati svoju tešku sudbinu i pustu zemlju jer o njima, nažalost, nema ko da se brine, njima nema ko da pomogne i kupi im sjeme ili alat uz koje bi zasijali vrtove i živjeli jedan pristojan život. Sa barem malo hljeba na stolu. Njima ne pomažu priče o nacionalnim pravima, otcjepljenjima i ukidanjima, jer svaki novi dan je novo razočarenje u zemlju u kojoj moraju živjeti.

No, tek kada sami građani, koji ovakvih slučajeva postanu svjesni gledanjem televizije ili čitanjem novina, odluče da sami nešto pokrenu, dođe se do shvatanja koliko je ovakvim ljudima potrebno malo za život. Nekoliko grla stoke, sjemenski materijal i alat. Oni su tako rješili svoje probleme jer su to redom vrijedni ljudi koji su navikli na rad a ne na prošenje, i kojima suze teku zbog poniženja u koje su gurnuti. Država, znači, ne treba učiniti tako mnogo da ljude poput Edisa osposobi da žive samostalno i ne ovise o donacijama. Ali države, tog imaginarnog aparata, nema nigdje.

Bosna i Hercegovina je bogata zemlja. Hiljada je hektara neiskorištenih obradivih površina, njiva i voćnjaka, koji vape da budu zasijani. U većini slučajeva ljudi bi to i radili. Sijali i uzgajali, pa svoje zdrave proizvode prodavali na sarajevskim i inim pijacama. Pa bismo umjesto uvoznog povrća i voća koje samo lijepo izgleda i nikad ne truhne, jeli svježe proizvode, kao da su tek iz bašte. Umjesto toga tu je španski paradajz, paprike, krastavci. I dok mi to jedemo, naša zemlja se pretvara u korov, a tih minimalnih novaca da bi se ljudima pomoglo navodno nema. Dakle, jeftinije je ljudima davati crkavicu, ako ima i toga, nego im pomoći jednom i riješiti problem opstanka.

Ali ovdje se time nema ko baviti osim samih građana. Dok običan svijet ne pokrene neku akciju, sigurno od čitave priče i osmijeha kakav je i Edis konačno dočekao, sigurno nema ništa. Pa se i nakon svega ne možemo načuditi kako se lideri u ovoj zemlji, od opština pa do najviše vrha, ne mogu sjetiti te jednostavne matematike koja bi mnogim ljudima pomogla da više ne budu povratnici nego stanovnici mjesta u kojima su oduvijek živjeli. I kako to da je teško shvatiti da je mali napor potreban da se onima koji propadaju u bijedi, ponovo vrati dostojanstvo koje su nekada imali.

Primjera koji dokazuju upravo ovu priču može se naći na području Istočne Bosne gdje je volja za povratkom i opstankom pobijedila sve nedaće. Ali kako bi se reklo, nekoliko lasta ne čini proljeće. Ako se stvari sistemski ne riješe, od čitave priče nema ništa. Sve će se opet svesti na indvidualne akcije građana koji žive o bogatijim gradovima čija čovječnost nadilazi inteligenciju svih ministara zajedno i čija empatija ne ovisi o količini novca koju imaju u džepu. Ali i takvih je ljudi premalo ovdje. Bitnije su imaginarne borbe i politička prepucavanja političara koji su osigurali generacije svojih nasljednika, i još uvijek to čine, ili možda vijest da je Madonna pala s konja i lakše se povrijedila. Aferim.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: