{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Gdje su žene ravnopravne ne postoje praznici te vrste

S
8.3.2011. u 10:00
0
0
Gdje su žene ravnopravne ne postoje praznici te vrste
0
Gdje su žene ravnopravne ne postoje praznici te vrste
Blago nama. Mislim ženama. Imamo svoj dan. Međunarodni. Muškarci, ti vladari svijeta, nemaju svoj dan! Neće ga nikad ni imati.
Osmoga marta muškarci diljem planete ustaju prvi. Iscjede svjež sok, spreme doručak, skuhaju, pardon, ispeku kafu pa tek onda bude svoju drugu, slabiju polovinu. Ljube je, čestitaju, na tacni donose dar - lijep komad nakita i ženin najdraži miris. Uz to je obavezno cvijeće, najčešće pupoljci ruže. Svježi, mirisni, još je na njima rosa.

Ako je dan radni čekaju ženu (curu, partnericu) ispred zgrade u kojoj radi (škole, fakulteta) i idu kući. Dama se ispruži na sofi i lista novine, informira se o događajima u zemlji i svijetu dok njen Muškarac skuha ručak, servira stol. Ručaju uz njegove komplimente i izjave vječne ljubavi. Potom skuha još jednu kafu, a nakon što je popiju žena ide u krevet da odspava sat - dva. Za to vrijeme njen dragi opere suđe, pospremi stan, stavi veš u mašinu, opegla bar dio sa gomile onoga što se već nakupilo.

Opeglao bi i više, ali pogled na sat govori da će se ona uskoro probuditi i željeti još jednu kaficu. Onda joj donese kolač i omiljenu voćku i to suđe sapere, sasluša djecu, podijeli sa njima njihove probleme i problemčiće. Ode u kupovinu po namirnice za sutra. Sortira ih, ove u frižider, ove u zamrzivač, one u špajz. Žena izvaljena u fotelji sa daljinskim upravljačem u ruci šalta sa kanala na kanal. Negdje se malo zadrži pa šalta dalje.

Noge podvije poda se, povremeno se mazno protegne. Muškarac onda kaže: "Draga, nije li vrijeme da se počneš spremati?" I ona nevoljko utaje, tušira se. Slijedi sređivanje noktiju, kose, pa šminkanje, dugo, pažljivo, danas mora biti lijepa ko nikad. I na koncu - biranje toalete za svečanu večeru. Mora se biti izuzetno koncentriran, ta danas je njen dan! Ipak je to jedan, jedini put u godini. Idu u restoran gdje muzika svira uživo. On joj pomiče stolicu, čeka da sjedne. Velikodušno je podstiče da bira što najviše voli, ne treba misliti na cijenu, poručuje njenu pjesmu uz koju će zaplesati...

Eto, baš tako će izgledati naš praznik - malo sutra. U snovima. A u stvarnosti?

Ako je radni dan, žena će kao i uvijek buditi muža kad se kafa već puši. Navrat - nanos će je popiti pa požuriti svako svojim putem. U firmi se redovito slavi pa će naši muškarci čestitati radnim koleginicama, one ljepše obavezno poljubiti, predati im darove koje je kupio sindikat, pa će u dobrom raspoloženju navaliti po mezi i piću.

Poslije, kad piće i dobro raspoloženje ponese, zapjevat će se i zaigrati, kočnice će popustiti pa će neko nekog ispod stola dodirnuti koljenom, razmijeniće se neki značajni pogledi i uzdasi... Vrijeme će naprosto proletjeti, nikom neće biti jasno da vrijeme može biti tako bezobrazno brzo i već će se smrknuti (manje ili više) kad prije fajronta krenu kući ispunjeni zavišću prema onima koji ostaju, koje kod kuće ne čeka čangrizava žena sva uvrijeđena i plačna. Toliko drugačija od ovih koje se razdragano smiju, cupkaju, igraju.

Dođu kući, slože pokajničku facu, iz unutrašnjeg džepa vade zaboravljeni dar (podsjetile su ga na njega tužne oči i pogled pun očekivanja) i neki već sveli karanfil (ko da je Prvi maj). I ono pokajnički: "Oprosti, dušo, bilo mi je užasno sa onim ženturačama, ali obaveza, osjećale bi se izdanim, a i zapio se..."

Ne mora sve uvijek biti tako. Pravila, dakako, ni u čemu nema. Neki brižni muž (dečko, partner) krišom zbriše, kupi dar i svježe cvijeće, žuri, čisto noge polomi i pravac kući. Kad tamo - žene (cure,partnerice) nema ni za lijeka. Sati i sati čekanja i najzad ona dolazi. Nasmijana je, dobro raspoložena. "Ti kod kuće", kaže začuđeno.

- Jedan praznik, dvije verzije, proslava istog dan po dva scenarija. U prvom on slavi njen praznik u drugom ona svoj vlastiti - razmišljam i dijaložim sama sa sobom.

- I, koji scenarij je bolji, "kojemu se prikloniti carstvu"?

- Kako se uzme, zavisi kako ko, od kuda i s kojim interesom posmatra dotični praznik.

- Čista vadiona. Kako može biti da je bolje da neko drugi slavi tvoj praznik, kome on to može značiti više nego tebi? Ne mora mu značiti više, ali to što ga on slavi može tebi biti značajnije... Daje dodatno značenje prazniku, pogađa u njegovu suštinu.

- Ne može biti! Ne mogu to pojmiti.

- Evo, samim tim što ga On slavi, priznaje, potvrđuje Njenu neravnopranost, a zar to već nije prvi korak na "putu od sto milja", putu postizanju ravnopravnosti među spolovima. Tamo, gdje je ta ravnopravnost realnost praznici takve vrste i ne postoje.

- Nisam sigurna da me ta argumentacija baš uvjerila u ispravnost tvoje teorije.

Onda će to, nadam se učiniti jedna analogija. Tačno prije sedam dana bio je također jedan praznik, 1. mart, Dan nezavisnosti. Slavilo ga se samo u Federaciji BiH, nisu svi ni u Federaciji. E, da mi je dočekati da jednom svi zajedno slavimo, da se vrati uzajamno povjerenje, poštovanje, da svi vole ovu lijepu, a nesretnu Bosnu!

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: