{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Gaće moje komšinice

S
18.5.2009. u 13:19
0
103
Gaće moje komšinice
0
Gaće moje komšinice
Onako kako je Bosna zelenim ćilimom zastrta, u poslijeratno vrijeme pokrivena je šarenilom intimnom i drugog veša koje se poput mora zastava vijori po našim gradovima koji su se nekada dičili urbanošću. Danas vlastiti veš možete izvjestiti gdje god želite pod izlikom da nemate gdje drugo, a da vam bilo kakva inspekcija nikada ne zakuca na vrata. To je jednostavno tako. Naše najljepše sredine postale su svojevrsna izložba gaća, čarapa, grudnjaka i potkošulja, što za one koji to toleriraju, samo po sebi nosi određeno dozu šarma i zanimljivosti.
Uvijek je me je intrigiralo to kako se, naprimjer, u Sarajevu kao najvećoj urbanoj cjelini i gradu koji bi slijedom stvari, trebao biti uzor drugim gradovima lijepe naše domovine, može desiti da u centru grada, na balkonu zgrade neko može sušiti veš. Naprimjer, hodate ulicom u blizini Pozorišta mladih, malo podignete pogled, i na zgradi lijepo uređene fasade vidite gomilu intimnog i drugog veša kako se vijori. Hanuma je, ne mareći za bilo kakve uzuse i specifičnosti života u gradu, punu mašinu veša oprala i prostrla na tanke štrikove. I tako veš se vijori i kapa. Kapljice padaju sa četvrtog sprata na prostor na kojem se nalaze kafane, kuda prolaze ljudi, a u blizini je i jedna poznata galerija. Hanuma zadovoljna obavljenim poslom, nadvila se nad veš, zapalila cigaretu i promatra glave prolaznika.

Kojih pedesetak metara odatle je Centralna banka BiH, a iza banke još zgrada na čijim se balkonima mogu pronaći svakojaki predmeti, i to golim okom, uz već pomenutu ukrašenost vešom. Idete naokolo i dignute glave i samo posmatrate. Malo dalje zgrada je MUP-a Federacije i preko puta ambasada Republike Hrvatske. U više navrata sam uspio vidjeti da se odmah iznad zgrade ovog diplomatskog predstavništva na nekoj omanjoj kućici suši gomila veša. Nikoga to ne intrigira i nikoga nije stid. Baš kao da smo u siromašnim četvrtima Latinske Amerike, a ne strogom centru jednog evropskog glavnog grada.

Isto vrijedi i za druge dijelove grada. Htio čovjek ili ne htio, mora zuriti u tuđi veš, a posebno intimno rublje. Dakle, prisiljen si znati kakve sve vrste donjeg veša i grudnjaka nosi prva komšinica koja ga bez ikakvih zapreka vješa ispred prozora, pobuđujući raznorazna maštanja onih kojima je jednoličnog bračnog života preko glave. I taj njen veš samo je dio mozaika na zgradi koja bi zbog uređenosti mogla biti stavljena u bilo koji dio Evrope. Čista obraza.

Ali kako očito nema nikoga ko bi provodio pravila koja već postoje i kojima se bestidno vješanje veša čak i kažnjava, tako je i grad kao jedan poseban koncept života, u potpunosti devalviran. Vješanje veša gdje god se stigne samo je jedna od anomalija koja je navodno trebala biti spriječena posebnim gradskim propisma, jednako kao i bacanje otpadaka, istresanje raznih smjesa kroz prorzor, pravljenje buke i tome slično, ali kako naš poslijeratn mentalitet ne trpi zakone i zakonitosti, u najvećem dijelu ponašanja, tako i od čitave priče o urbanom životu još uvijek nema ništa.

Naime, pravo je pitanje kako ljude natjerati da se ponašaju kulturno i da poštuju gradski način života? I pored kaznene politike i postojanja jasnih pravila, sistem jednostavno ne funkcionira jer se uvijek linijom manjeg otpora i željom za nezamjeranjem, stvari ostavljaju da budu onakve jesu i da se same riješe jednog lijepog proljetnog dana.

A, možda je ova tema jednostavno nebitna. Možda se za nešto što bi trebalo biti sasvim normalna stvar i podrazumijevati se u svakodnevnom životu, ne vrijedi boriti jer će to naša stihija svakako otpuhati u zaborav.

Ali s druge strane nije ni svejedno. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog brojnih posjetilaca koji posjećuju naš glavni grad, i koji na zgradama smještenim duž glavnih gradskih ulica, koje još uvijek izgledaju poput ratnih batrljaka, gledaju i šarenilo veša, ili koji ga mogu, šetajući se stazama uz Miljacku, gotovo opipati vlastitim rukama.

U glavnom gradu opranog veša i štrikova na sve strane, zbog toga je ipak zabavno. Veselimo se ovakvim posljedicama tranzicijske kulture, zbijamo šale, smijemo se sami sebi, bez želje da shvatimo da, ma koliko ova tema bila banalna, ona je još jedna od kockica za sliku koja nam pokazuje koliko toga još ima da se uradi. Da jednom postanemo normalni i da nas kao takve percipiraju. A, do tada, možemo se kriti iza našeg čistog kako bi sakrili naš prljavi veš. Onaj koji mašina ne može oprati.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: