{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


BOŽIĆNI INTERVJU
/
Franjo Komarica za Klix.ba: Omogućite da što veći broj ljudi u našoj zemlji bude istinski sretan

25.12.2014. u 07:53
11
36
Franjo Komarica za Klix.ba: Omogućite da što veći broj ljudi u našoj zemlji bude istinski sretan
11
"Povodom najradosnijeg katoličkog blagdana Božića sve vjernike koji ga slave i ove godine podsjećam na pravi sadržaj tog blagdana i njegovog slavlja. Taj sadržaj je sam Bog, Stvoritelj cijelog svemira i svakoga od nas. On je – u ljudskom obličju – prije 2.000 godina, na konkretnom mjestu i na konkretni, dramatično neuobičajeni način, ušao, i to definitivno, u povijest ljudskog roda. Ta povijesna istina i danas ne ostavlja nezainteresiranima umove i srca više od milijarde stanovnika zemaljske kugle, među kojima smo i mi".
Foto: Klix.ba
Foto: Klix.ba


Ovo je u razgovoru za Klix.ba rekao monsinjor doktor Franjo Komarica, banjalučki biskup, dodajući da se Bog iz ljubavi prema svome stvorenju - čovjeku potpuno stavio na njegovu stranu.

"Nažalost, već kod samog svog ulaska u povijest čovječanstva naišao je na brojna zatvorena ljudska srca i domove. Ta i takva su srca ostala nesretna, a ti i takvi domovi postali su razvaline. Tisuću puta tokom godine se događa Božić, dolazi Bog da usreći nas, svoja ljubljena stvorenja i tisuću puta moli da ga mi primimo u svoja srca, svoje živote, svoj dom, selo, grad... On je sam rekao: 2Evo stojim pred vratima i kucam2. Nažalost, svjedoci smo da se i danas među nama ponavlja povijest prve božićne betlehemske noći od prije 2.000 godina, povijest nemarnih 'gostioničara' i imućnih građana današnjih 'Betlehema' u stanovima njihove samoljubivosti", govori Komarica.

Šta biste vjernicima poručili povodom najradosnijeg katoličkog blagdana?

Tisuću puta ostaju i u našoj životnoj sredini i srca i vrata zatvorena pred gorkim nevoljama brojnih naših sugrađana. A to su zapravo nevolje Isusa Krista, utjelovljenog Boga, jer on sam trpi u svakom čovjeku koji pati, bilo zbog vlastitih slabosti, ili zbog bezosjećajnosti i bezobzirnosti njegovih bližnjih. Ništa nije gore nego nemarno zapustiti Isusa koji trpi u svojoj Crkvi i u cijelom čovječanstvu.

A ništa nije vrednije nego odbačenog i napuštenog Isusa u njegovoj napuštenoj i trpećoj braći i sestrama tješiti i pomagati. I ovaj put pozivam sve vas, koji kao kršćani slavite s razlogom i uvjerenjem trajnu, beskrajnu Božiju ljubav i milosrđe prema svakom čovjeku, ali pozivam također i sve vas druge, ljude dobre volje: Otvorite svoje srce, svoj um i svoj život veličanstvenoj Božijoj istini o dostojanstvu čovjeka kako ju je cijelom svijetu i za sva vremena obznanio Božićni događaj! Omogućite da ta Božija istina, ljubav, milosrđe, pravda i dobrota dođu do izražaja u vašem životnom okruženju i da ih kroz vaše primjere upoznaju osobito sve žrtve ljudske neljudskosti, sebičnosti, nehumanih i privrednih sistema i društvenih uređenja. Omogućite da što veći broj ljudi u našoj zemlji bude istinski sretan i da može izgrađivati ovu zemlju - svoju domovinu - kao ugodno prebivalište svim njenim stanovnicima, među kojima će imati neupitno "stanarsko pravo" i najdragocjeniji njezin građanin, Knez mira – Isus Krist!

Više od 25 godina vodite banjalučku biskupiju. Gdje su sličnosti, a gdje razlike tadašnjeg i današnjeg vremena i da li se u ovim godinama banjalučka biskupija zapravo suočava sa najtežim izazovima?

Prije 25 godina je bilo za cijelo naše društvo, pa tako i za članove moje biskupije, dramatično i dinamično vrijeme urušavanja dotadašnjeg političkog uređenja koje je tokom više desetljeća bilo obilježeno jasnim zakonskim ograničenjima nekih od temeljnih ljudskih prava i sloboda, među kojima je bila i sloboda vjeroispovijesti i sloboda djelovanja Crkve.

Posebno su kroz vrijeme bivšeg političkog uređenja države bili zakinuti naši vjernici-laici, jer se do tada mojim svećenicima i meni osobno izričito osporavalo pravo okupljanja vjernika-laika, najposlije mladih na njihovo temeljitije obrazovanje i intenzivnije angažovanje u sklopu župnih zajednica te na bavljenje karitativnim djelovanjem.

Tada sam smatrao svojom dužnošću, u duhu savremenog naučavanja Katoličke crkve, da zajedno sa svojim prvim saradnicima svećenicima intenziviram razne pastoralne akcije u svrhu većeg aktivnog učešća vjernika-laika u čitavom životu i poslanju Crkve i u prožimanju vlastite životne sredine kršćanskim duhom čovjekoljublja, mira, sloge i praštanja.

Šta to zapravo znači? I kako ste se borili protiv prepreka?

Posebnu pozornost sam poklanjao bračnim i porodičnim zajednicama, te mladima, svjestan da ih sve jače zapljuskuju rušilački valovi raznih ideologija i pogubnih pomodarskih utjecaja. U tu svrhu sam osnovao i Župna pastoralna vijeća, koja su započela intenzivno pastoralno djelovanje, te smo čak bili službeno započeli pripreme za održavanje Sinode Banjalučke biskupije. Samo da podsjetim, tada je bilo na području moje biskupije kojih 110.000 katolika, ne računajući više tisuća onih koji se usljed dotadašnjeg anticrkvenog državnog uređenja nisu bili javno deklarirali kao katolici, nego su se kao takvi pojavili tokom rata, odnosno nakon potpunog odstupa dotadašnjih društveno-političkih barijera.

Unatoč humanom i miroljubivom držanju ogromnog broja članova moje biskupije tokom ratnih zbivanja u našoj zemlji, što je rezultiralo da na velikom području biskupije uopće nije bilo ratnih sukoba, čime su mnogi životi i imovina ostali sačuvani, biskupijsku zajednicu su sračunato, ciljano, dobro organizirano i temeljito uništavali, tjerajući katolike iz njihovih župa, iz domova, rušeći naše crkve, ubijajući mnoge stotine civila katolika koji nisu željeli napustiti svoj dom, a onda i one naše svećenike koji su s ljudima ostajali, da ih hrane, bodre i pomažu. To se odnosilo na područje biskupije na kojem je vlast i odluke o smrti i životu donosila vlast i vojska naših susjeda, bosanskih Srba, a to je obuhvaćalo čak četiri petine mojih župa.

Današnje vrijeme, u novonastalom državnom i političkom uređenju, za katolike moje biskupije je karakteristično po slobodnom ispovijedanju svoje vjere, također i u javnom životu. Ima i tu određenih samovoljnih ograničenja od pojedinih državnih službenika, osobito u školama, gdje se katoličkoj djeci onemogućava pohađanje i slušanje katoličkog vjeronauka. Ima i nerazumijevanja, pa i opstrukcija kad je u pitanju nesmetano, ali i vrlo dragocjeno djelovanje crkvenih karitativnih organizacija. Ima i pomanjkanja političke volje službenih predstavnika vlasti glede provođenja određenih zakonskih akata koji se tiču nesmetanog pastoriziranja katoličkih vjernika u bolnicama, zatvorima, pa čak i u nekim župama, gdje se ne dozvoljava izgradnja porušene župne crkve, kao u Drvaru. Najdramatičnija je činjenica što se sve poratne godine od službenih predstavnika vlasti, politički, pravno ili materijalno, onemogućavao brojniji povratak svih onih prognanih katolika, koji su se uporno htjeli vratiti u svoj rodni kraj i u svoje župe.

Glede aktuelnih izazova, s jedne strane gledano, katolici na onom području moje biskupije koje se nalazi između Ukrine i Une (a to je više od 2/3 moje biskupije) po drugi put u svojoj mnogostoljetnoj istoriji doživljavaju skoro potpuno nasilno fizičko iskorjenjivanje: prvo prije 300-350 godina, kada je od 300.000 katolika ostalo tek oko 2.500, a drugi put sada, kada je od više od 70.000 katolika ostalo još nešto više od 5.000. S druge pak strane, mi, sadašnji katolici, imamo divnu priliku da pokažemo u praksi pravo lice Kristove crkve u našem kontinuiranom miroljubivom zalaganju za dostojanstvo svakog čovjeka, za osnovna ljudska prava i slobode, za praštanje i pomirenje u ublažavanju duhovnih, tjelesnih potreba mnogih naših sugrađana. Progonjene i obespravljene kršćane je Crkva uvijek cijenila kao svoju elitu. Autentični kršćani nisu niti kukavice niti saboteri. Oni su spremni živjeti kao janjci među vukovima. Oni ne ruše nasilno strukture, nego preobražavaju ljude. Oni ne propovijedaju ustanak, nego podučavaju robove da žive u slobodi djece Božije. Oni ne prisiljavaju Božije protivnike na šutnju, nego ih svojom ljubavlju ostavljaju bez riječi.

U nekoliko prilika ste podsjećali na neravnopravan položaj Hrvata u BiH, a posebno u Republici Srpskoj. Nedavno ste pomenuli i da je njihov povratak u RS i dalje otežan. Na šta ste konkretno mislili?

Hvala vama što se zanimate za položaj katolika (Hrvata i ostalih) u BiH, a posebno u RS, gdje ih nedostaje više od 95 posto od predratnog njihovog broja. Prema službenim crkvenim statistikama bilo nas je na području ovog entiteta prije rata oko 220.000; na kraju rata - koncem 1995. godine oko 9.400, a sada, 19 godina kasnije, tek 8.500! Ove dramatično male brojke katolika sve kazuju!

Foto: Klix.ba
Foto: Klix.ba


Ne tek u nekoliko prilika, nego u mnogo stotina prilika službenih razgovora s domaćim i međunarodnim predstavnicima vlasti, u brojnim javnim nastupima u Domovini i diljem svijeta, u također brojnim intervjuima - smatrao sam svojom dužnošću upozoravati na izuzetno veliku nepravdu prema jednom domicilnom narodu - hrvatskom i Katoličkoj crkvi, koja je s njima povezana od njegova doseljenja na ove prostore prije 14 stoljeća. I danas se ciljano zaustavlja iole masovniji povratak Hrvata u njihova sela i domove.

Imate li primjere i dokaze za te tvrdnje?

Hrvatima se prave razne pravne opstrukcije na sudovima: više od 50 puta ljudi dolaze na ovdašnje sudove da im se vrati nasilno oduzeta ili prisilno zamijenjena imovina. Nastala su nova velika naselja i predgrađa od izgrađenih desetina tisuća novih kuća, dakako sa svom infrastrukturom. Sve to može biti uredu. Ali, nesporne su činjenice da se pritom često prisiljavalo domaće Hrvate da budzašto prodaju svoje imanje i svoju očevinu za izgradnju brojnih domova drugima.

A u isto vrijeme za obnavljanje infrastrukture (putevi, struja, voda, ambulanta, škola...), kao i obnavljanje porušenih domova i gospodarstava, domaćim Hrvatima koji su se željeli vratiti nije bilo ni najosnovnijih materijalnih sredstava, a još manje dobre volje kod nadležnih državnih institucija. Mnogi obespravljeni prognani Hrvati su doista ogorčeni na perfidno i duboko nehumano ponašanje svih onih državnih, entitetskih i općinskih dužnosnika (ali i međunarodnih predstavnika) koji su bili dužni omogućiti im ono što je zagarantirano u Daytonskom mirovnom sporazumu i brojnim kasnijim odredbama – kada je u pitanju ravnopravnost svih naroda u ovoj zemlji i pravo na održivi povratak svih prognanih i izbjeglih stanovnika naše zemlje. Nažalost, nikoga od spomenutih dužnosnika ta njihova prijeka smrt i njihova opravdana ogorčenost niti zanima niti potiče na promjene njihova dosadašnjeg – duboko nehumanog i zapravo nezakonitog stava.

Da li postoje zaista praktični mehanizmi kojima bi povratak Hrvata u RS bio olakšan?

Naravno da postoji i to dobro znaju u nadležnim ministarstvima, kako na nivou države, tako i na nivou entiteta. Ali ne postoji potrebna politička volja kod glavnih "izvođača radova", niti kod onih koji su najodgovorniji za funkcioniranje pravne države u našoj zemlji. Ko je koga do sada pozvao na odgovornost što se skoro dva protekla desetljeća pripadnike jednog od, na papiru, konstitutivnih naroda – hrvatskog u polovici naše zemlje, u entitetu RS, takoreći svjesno, ciljano i potpuno istrijebilo?

A i manje upućenima je zacijelo poznato da je istrebljivanje jednog naroda – pogotovo bez ikakve dokazane mu krivice - po međunarodnom pravu nedopustivo i itekako kažnjivo. Dobija se dojam da Hrvati na području svoje domovine Bosne i Hercegovine u očima mnogih utjecajnih dosadašnjih političara (uključujući i neke iz hrvatskog naroda s drugih područja) ne zavređuju da imaju pravo na postojanje, kao što to imaju pripadnici drugih naroda! To je nedopustivo, to je nepravda i zločin i sigurno teški grijeh u Božijim očima.

Nedavno ste izjavili da je katolička porodica u BiH gotovo pred fizičkim istrebljenjem. Da li je to prestroga misao ili ipak reflektuje stvarno stanje "na terenu"?

Gdje su vam katoličke porodice u polovini BiH, u entitetu RS, kada je katolička populacija na tom području prisilno svedena uglavnom na uzrast koji je prikladan za domove starih i nemoćnih ljudi? Pogledajte i one sredine gdje na području većeg broja kantona u FBiH žive Hrvati, koliko se političari i druge državne (entitetske, kantonalne) institucije doista zalažu za pravljenje i provođenje kratkoročnih i dugoročnih projekata privredne, društvene, odgojno-obrazovne, kulturno-prosvjetne, pravne i političke naravi, da barem većina (ako ne i svi) tamošnjih Hrvata može živjeti životom dostojnim čovjeka!

Dodatno se sve dramatičnije događa iseljavanje hrvatskih porodica tokom ove godine, nakon što je Hrvatska postala članica EU, a mnogi bosanskohercegovački Hrvati imaju, uz domaće, i državljanstvo Hrvatske. Naši župnici na terenu to najbolje znaju i njihove informacije su sigurne i nama poznate.

Kolika je uistinu pomoć vlasti Republike Srpske u ovim problemima? Da li uopšte razgovarate s njima o tome i na kakve odgovore nailazite? Rekli ste i da Vas Milorad Dodik tri godine ne želi primiti. Zašto?

Rezultati cjelokupne dosadašnje pomoći vlasti RS ovim egzistencijalnim problemima domaće hrvatske populacije su više nego porazni. Njihova "pomoć" je do sada bila prvenstveno u obliku primjenjivanja dobro osmišljene terapije za lagano, ali sigurno umiranje jednog drevnog, plodnog stabla, koje nosi vlastito svoje ime – hrvatski narod i Katoličke crkva u njemu na ovom području kojim oni, po dopuštenju međunarodne zajednice, ovako vladaju.

I za vrijeme rata i tokom svih poratnih godina imao sam brojne razgovore i slao isto tako brojne službene dopise svim dosadašnjim garniturama vlasti na entitetskom ili državnom nivou. Vrlo često sam bio prisiljavan da pojašnjavam kako nisam nikakav politički predstavnik naroda kojem pripadam, jer me moj narod za to nije nikada ovlastio, premda su, ne rijetki, to od mene očekivali, budući da ih niko iz redova političara sve ovo vrijeme nije zastupao niti bio voljan zastupati.

Kao službeni predstavnik Katoličke crkve trudio sam se biti vjerodostojni tumač i promicatelj socijalnog nauka Crkve. A u duhu tog nauka Crkva (dakle i biskup!) smatra svojom zadaćom i odgovornošću da političko područje podvrgne etičkoj prosudbi, ako su temeljna prava osobe, spasenje čovjeka ili društvena pravda, u opasnosti. Dakako da mi je poznat jasan nauk Crkve kako su politička zajednica i Crkva, svaka na svome području, neovisne jedna o drugoj i autonomne. Također mi je poznato kako se u mnogim razvijenim zemljama Zapada od Crkve očekuje pomoć u mnogim društvenim pitanjima i društvenim deficitima, da se ona treba zalagati za život dostojan čovjeka, boriti se protiv siromaštva, protiv nepravde, ugnjetavanja i socijalnih nejednakosti, da ona pruža poticaje društvene solidarnosti i konkretne akcije pomoći obespravljenima, prognanicima, izbjeglicama, usamljenima, bolesnima...

Foto: Klix.ba
Foto: Klix.ba


Iako je sve to i mnogo drugoga, tome sličnoga, sastavni dio djelovanja Crkve u normalno uređenim državama, a što naša država, nažalost, još uvijek nije, Crkva nikad neće smjeti dopustiti da postane jedno od socijalnih humanitarnih društava i zajednica kojih inače ima veliki broj izvan Katoličke crkve. Ona je prvenstveno svjesna svojih religioznih izvora i odgovorna je da oni ne presuše. Trojedini Bog, kojeg Crkva ima pravo i dužnost naviještati, temelj je dostojanstva svakog čovjeka i čovjekovih prava i slobode i ujedno garant da društvena odgovornost ne završi u fatalnom koristoljublju pojedinaca ili stranačkih skupina.

Što se tiče odgovora mnogih od mojih sagovornika, mogu reći da su oni bili adekvatni njihovoj volji i njihovoj kompetenciji. Uljudno bi me saslušali, često i obećali zatraženo, a onda najčešće to nisu ispunjavali. Bili su vjerodostojni provoditelji u praksi zakona jačeg. A mnogi su dobro znali da ni ja osobno ni Katolička crkva u ovoj zemlji ne možemo pristati na ekskluzivnost zakona jačeg. To je nerijetke moje sagovornike i smetalo, jer su me doživljavali kao kost u svome grlu. Mnogima sam morao reći da to doista ne želim biti ni njima, niti ikojem čovjeku. Svim dosadašnjim i sadašnjim domaćim političarima je poznato da kao službeni predstavnik Katoličke crkve legalist uvažavam aktuelnu vlast. Zašto mene službeni predstavnici te iste vlasti ne žele ni primiti, a ni uvažiti, vele mi njihovi saradnici da navodno "nemaju vremena".

Postoji li mogućnost da BiH posjeti papa Franjo?

Papu Franju su pozvali i službeni predstavnici Crkve i države u BiH. To papa zna, a kako je meni osobno rekao to je i njegova želja. Da li će se to stvarno i dogoditi, a što bi bilo sigurno veoma korisno za sve stanovnike naše zemlje, a ne samo za najugroženije katolike, to ovisi o ispunjenju određenih preduvjeta, što moraju učiniti oni koji su za to zaduženi.

Banjalučka biskupija nalazi se u neposrednoj blizini pravoslavnog hrama. Blizu je i džamija. Sve je kao u Andrićevim pričama. Kakvi su odnosi Banjalučke biskupije sa predstavnicima ostalih vjera, pravoslavne i islamske? I da li imate prijatelje među pravoslavnim i islamskim vjerskim službenicima?

Općenito gledano sa strane Katoličke brkve u Banjalučkoj biskupiji, i tokom rata i cijelog poraća bila je trajno ispružena ruka prijateljstva i zajedništva. Tu su prijateljsku ruku ruke naših susjeda prihvaćale – kako ko i kako gdje i kada. Veselim se svakom istinskom prijateljevanju članova moje Biskupije s članovima SPC ili Islamske zajednice i podržavam ga. To svi oni dobro znaju.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: