{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Florence Hartmann: Žrtve nemaju vremena da čekaju pravdu

A
14.11.2013. u 10:42
0
3
Florence Hartmann: Žrtve nemaju vremena da čekaju pravdu
0
Florence Hartmann: Žrtve nemaju vremena da čekaju pravdu
Florence Hartmann
"Žrtve su uvijek te koje na kraju moraju platiti, i tokom rata i tokom sudskih procesa", kaže Florence Hartmann, bivša glasnogovornica tužilaštva u Haagu i savjetnica tužiteljice Carle del Ponte za Balkan, dok komentariše najnovije odluke predsjednika Haškog tribunala o prijevremenom oslobađanju još dvojice osuđenih za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini.
"Poruka koju nose takve odluke je strašna. One se baziraju na međunarodnim pravilima, i to je u redu. Dakle, po pravilima Tribunala, to je uredu, u svjetlu međunarodne pravde je uredu. Ali, već je dovoljno bolno za žrtve da su ti ljudi osuđeni na relativno malne kazne, tek rijetki na doživotne, i sada još bivaju pušteni prije odsluženja kazne”, kaže Hartmann u razgovoru za agenciju Anadolija i dodaje kako vjeruje da su navedene odluke sistematski donošene.

“Već smo vidjeli da ti koji su pušteni nisu nešto naučili tokom služenja kazne, jer se neki bave politikom, neki i dalje propovijedaju iste ideologije. I šta to znači na kraju - da na svakom nivou osuđeni imaju sva prava, a za žrtve ne ostaje ništa. Oni nemaju pravo na kompenzaciju, na reparaciju, na istinu.”

Pravo, ali ne i pravda



Hartmann je ovo govorila dan nakon što je objavljena informacija da je predsjednik Tribunala Theodor Meron donio odluku o oslobađanju Darka Mrđe, a potom i Dragana Jenkija Nikolića. Mrđa je osuđen na 17 godina zatvora jer je tokom 1992. godine, kao pripadnik jedinice interventnog voda specijalne policijske stanice u Prijedoru, učestvovao u “izvođenju, čuvanju, sprovođenju, streljanju i ubistvu više od 200 nenaoružanih muškaraca” na Korićanskim stijenama u Srednjoj Bosni. Samo njih 12 je preživjelo ovaj masakr.

Jenki je bio komandant logora Sušica u Vlasenici u Istočnoj Bosni tokom druge polovine 1992. godine i osuđen je na 20 godina zatvora.  Kriv je jer je “muslimanske i druge nesrpske zatočenike podvrgao ubistvima, silovanju i mučenju”, te je odgovoran za ubistvo devet zatočenika. Najstarija žrtva je bio čovjek od 60 godina. On je priznao krivicu, a predsjednik Meron je u odluci o oslobađanju napisao da je u obzir uzeo njegovu “uspješnu rehabilitaciju”.

“Jeste po zakonu i pravilima osloboditi nekoga nakon dvije trećine oslužene kazne, ili više od polovine, ali šta se daje žrtvama tada? Ništa. U tom smislu ta pravila ne mogu tako da se primjenjuju. To nije pošteno, nije moralno, ali jeste zakonito. To je pravo koje ima predsjednik suda, da nekog oslobodi ili ne. I neka on snosi moralnu odgovornost za svoje odluke”, kaže Hartmann.

Istovremeno, kao kršenje prava žrtava komentariše i dugogodišnje nedonošenje bilo kakve odluke u slušaju Vojislava Šešelja, lidera Srpske radikalne stranke, optuženog za zločine protiv čovječnosti u Vojvodini, Hrvatskoj i BiH. Šešelj se u pritvoru nalazi od 2003, a suđenje mu je počelo 2007. godine. Još uvijek nema ni nagovještaja kada bi mogla biti izrečena presuda.

“Kada je Tribunal osnivan, to tijelo je svjesno, zbog nekih drugih okolnosti, odlučilo da ne primjenjuje međunarodne principe koji podrazumijevaju i pravo na pravovremen početak i tok suđenja. Međunarodni principi kažu da je normalno čekati na početak suđenja oko dvije godine. Tribunal je znao da svojim kapacitetom to ne može postići, i taj princip nije uveden u Statut. Tako nije ograničen ni pritvor ni dužina suđenja”, tumači Hartmann.

“Predmet Šešelj nije tako obiman i kompleksan kao onaj protiv Karadžića, Mladića ili Miloševića. Nije jednostavan, ali ni tako komlikovan. Profesionalna odgovornost sudija je bila da i to suđenje dovrše u 'dogledno' vrijeme. UN i druga međunarodna tijela nadgledaju lokalne sudove u svijetu i kako oni poštuju principe profesionalizma. Nevjerovatno je da jednu UN instancu niko ne posmatra. Zbog žrtava je bitno da se dokaže da li je neka osoba kriva ili ne. Kao i za cjelokupno društvo. I oni koji su podržavali optužene i oni koji su patili zbog njih. Ovako ostajemo da visimo. Neko može reći da je Šešelj kriv, neko drugi da nije, a postoji neko ko može dati taj odgovor”, kaže Hartmann.

Presuda i dalje u ladici Tribunala



Sama Florence Hartmann je, pak, osuđena 2011. godine i to zbog nepoštivanja suda. Sud je prvobitno izrekao novčanu kaznu od 7.000 eura koja je potom preinačena u sedmodnevnu zatvorsku kaznu, te je izdat međunarodni nalog za njeno hapšenje. Do danas, ipak, nije uhapšena.

“Koliko znam, postoji ta presuda, ali nikada nije izašla iz Tribunala. To je u rukama predsjednika Suda koji može da izvrši odluku bilo kada. Ja snosim ogromnu štetu koju bih mogla nadoknaditi da nije status Tribunala takav da ga se ne može tužiti. Živim pod stresom jer može bilo ko naći na internetu presudu, a ne znaju svi dovoljno o slučaju niti instituciji. Javno mnijenje ima sliku da je to UN tijelo u koje ne treba sumnjati. Tako da mi je reputacija oštećena, ali nije pitanje samo ego, nego imam finansijske i teške porodične posljedice,” kaže Hartmann koja i presudu protiv nje vidi kao jedan od problema koji ukazuje na sve mane Tribunala.

Tribunal je "umoran"



Florence Hartmann je vrlo kritična i kada se govori o naslijeđu Tribunala. Svjesna da njen stav može biti doveden u pitanje zbog presude, ipak, komentariše i uvijek analizira ono što se dešava u Haagu.

“Postojala je uvijek opasnost da Tribunal ostane i bude instrument politike. Ali, na početku smo imali fantastične sudije koje su shvatile ono što su pravnici i mnogi borci za ljudska prava govorili, te napravili potencijalno fantastičnu instituciju. No, onda je umro Slobodan Milošević, a interes javnosti se okrenuo prema drugim pitanjima, naročito nakon 11. septembra 2001. i napada na World Trade Center u SAD-u. Tada, pod uticajem politike, počinje procedura završavanja mandata suda i ta institucija je jako oslabljena. A onda su došli pritisci, pa umor. Prva ekipa koja je tamo radila nije imala straha, to su bili ljudi koji su išli tamo ne zbog para nego sa entuzijazom. Poslije je bilo obavezno proći kroz Tribunal ako želite karijeru u međunarodnom pravu. Ali nije bilo straha nego je postojala svijest da je to prvi instrument protiv nekažnjivosti na svijetu. Sada je ostao umor i ljudi koji su tamo po 15 godina, i više misle na svoj kredit i budući život nego na značaj rada institucije”.

Ipak, Hartmann ne sumnja da je tijelo kakvo je Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju neophodno i kaže da je zato odlučna da “svojim izazovima nastavim poticati tu priču”.

“Kao što uvijek treba goviriti o ljudskim pravima, tako treba da težimo da se ljudi upoznaju sa svim tim stvarima vezanim za rad Tribunala. Jer posljedice nisu samo na region, nego i šire”, kaže te dodaje da moramo svi biti svjesni da su međunarodni tribunali podložni političkom uticaju, kao i svi drugi međunarodni mehanizmi.  

“Imamo bazu na kojoj možemo strpljivo da gradimo nešto. Znamo šta je moguće, šta je realno, a šta ne. Kada govorimo o naslijeđu Tribunala, problem je što je ono podjeljenjo u dvije faze. Kao da pričamo o nekom ko je bio dobar u djetinjstvu i postao kriminalac. Dakle, taj neko nije genetski kriminalac.  Tribunal nije 'genetski' pogrešan. Radio je godinama ono što niko drugi ne bi.”

Ali žrtve nemaju vremena da čekaju. Hartmann kaže da društvo i međunarodna zajednica nemaju ni pravo da to traže od njih.

“Ne možemo nikada reći - bit će bolje. Žrtve nemaju vremena da čekaju da dobiju pravdu koju su zaslužile. A nisu je dobili u ovom slučaju. Ne samo jer se neki osuđenici prerano puštaju iz zatvora, nego postoji totalna konfuzija u onome što je utvrđeno i to sada otvara pitanje da li ćemo u ovom vijeku konačno dobiti bitku protiv nekažnjivosti”, završava  razgovor za AA Florence Hartmann.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: