{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Fabrika akumulatora u Srebrenici: Mjesto egzekucija i maltretiranja u julu 1995. godine

A
6.7.2014. u 10:26
13
Fabrika akumulatora u Srebrenici: Mjesto egzekucija i maltretiranja u julu 1995. godine
13
Fabrika akumulatora” u Potočarima, u neposrednoj blizini Memorijalnog centra Potočari, zgrada iz predratnog doba koju je koristio holandski bataljon UNPROFOR-a kao svoje sjedište 1994. i 1995. godine, mjesto je gdje su Srebreničani jula 1995. mislili naći spas ali koje je većini njih postalo mjesto gdje su proživjeli posljednje trenutke života.
Ogromna baza UNPROFOR-a, čija je površina 120.000 kvadratnih metara, mogla je primiti svu masu izbjeglica koja je iz pravca Srebrenice došla na kapiju holandskog UNPROFOR-a. Međutim, Holanđani su u fabriku pustili da uđe nekih 5.000 do 6.000 ljudi, a ostalih oko 20.000 su ostali van baze.

Kada su srpske snage u Potočare došle iz dva pravca, potpuno zatvorile krug oko fabrike, pomiješali su se sa masom i počela su ubijanja, odvajanja, maltretiranja… Ljudi van baze su bili direktno izloženi torturi, a oni u bazi bili su zaštićeni.

Hasan Nuhanović, u julu 1995. godine, kada je u toku bio posljednji napad na srebreničku enklavu radio je u svojstvu prevodioca i kao uposlenik pri Ujedinjenim nacijama (UN). Danas, 19 godina poslije, Nuhanović se u razgovoru za Anadolu Agency (AA) prisjetio događaja koji su obilježili njegov cijeli život.

Nakon pada grada, i nakon ulaska srpskih snaga u Srebrenicu, Nuhanović je bio svjedok svih događaja u, i oko baze UN-a, poznate kao "Fabrika akumulatora". Iz Srebrenice je uspio izaći živ zahvaljujući statusu uposlenika u UN-u.

“Jedanaesti jula 1995. godine, Potočari ili baza UNPROF-a u ‘Fabrici akumulatora’ je bila jedino mjesto gdje su ljudi mislili da mogu naći spas od Mladićevih ubica. Mladićeve snage su u tom trenutku ulazile u grad, a ljudi praktično imali dva izbora, bježati u šumu i preko planina pokušati do najbliže teritorije pod kontrolom Armije RBiH, a jedan dio, uglavnom žena i djece, je krenuo prema Potočarima”, prisjetio se Nuhanović.

Oni koji su mislili da nema potrebe da se probijaju kroz neprijateljsku teritoriju dugu oko 100 kilometara, zašto to raditi ako postoji ogromna baza UNPROFOR-a, čija je površina 120.000 kvadratnih metara, a koji je mogao da primi svu tu masu izbjeglica koja je došla na kapiju holandskog UNPROFOR-a, došli su u Potočare u bazu UN-a.

"Fabrika akumulatora" u Potočarima ima svoja tri perioda. Prijeratni period kada je ona, praktično što se tiče površine, bila najveća fabrika u istočnoj Bosni. Taj ogromni prostor je bio potpuno ruiniran tokom 1992. godine. "Fabriku akumulatora" su 1994. godine holandske snage izabrale da u njoj naprave svoju bazu i tu smjeste komandu. Holandske snage su tu bile stacionirane punih 18 mjeseci i pred kraj njihovog mandata se dogodio “Srebrenički genocid”.

Danas postoji treći period "Fabrike akumulatora", odnosno danas je dio Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari.

“Holanđani, odnosno UN su imali jednu vrlo perfidnu ulogu tog i sljedećih dana, dakle u julu 1995. godine. Oni još uvijek nisu objasnili zašto su se tako ponašali. Holanđani su 13. jula i one ljude koji su bili u bazi, istjerali i na kapiji ih predali Srbima u ruke”, pojasnio je Nuhanović.

Kada se dogodilo da su pripadnici holandskog UNPROFOR-a u ruke predali nekoliko hiljada srebreničkih muslimana, Nuhanović je, kao i većina Srebreničana, ostao bez oca, majke i brata.

Njegova potraga za njima počela je kobnog jula 1995.

“Moju porodicu, oca, majku i brata holandski su vojnici 13. jula, pred mojim očima, istjerali iz baze i predali Srbima u ruke. Svi su ubijeni. Nakon 15 godina sam pronašao posmrtne ostatke oca, a 17 godina nakon od majke i brata”, kazao je Nuhanović za AA.

Govoreći o tim danima u Potočarima Nuhanović kaže da su se pred njegovim očima odvijale strašne stvari.

“Svi dječaci, muškarci, stariji, bilo koja osoba muškog spola koja se tu našla, osim vrlo mladih dječaka, bili su ubijeni. Jedan veliki broj tinejdžera, samo zato što su bili malo višeg rasta u odnosu na svoje godine, su također odvojeni i ubijeni, a oni jako mali i mladi su se mogli ukrcati na kamione nakon čega su sa majkama, sestrama i ostalim ženama deportovani do Kladnja”, prisjetio se Nuhanović.

Kako kaže, srpskim snagama nije bilo bitno koliko neko ima godina nego kojeg je rasta dječak.

“Nijedan muškarac u Potočarima nije pošteđen, svi su ubijeni”, ispričao je Nuhanović.

On je do zadnjeg momenta pokušavao da nešto učini, govorio je ljudima šta se dešava. Nuhanović, kao ni njegove kolege, do posljednjeg momenta nije znao da li će preživjeti. Pripadnici holandskih snaga UN-a bili su očevici više pojedinačnih i grupnih egzekucija na licu mjesta. To je kasnije, na Tribunalu, dokumentovano, postoje mnogi dokumenti o tome, dakle, njihove izjave kada su stigli kući.

“Međutim, te izjave su dugo vremena bile gurnute negdje u ladicu i skrivene od očiju javnosti jer je Holandija u to vrijeme imala namjeru da zataška te događaje. U izjavama Holanđana se navodi da su tih dana u Potočarima i okolini vidjeli traktorske prikolice pune tijela, dakle, muškaraca koji su tada ubijeni”, pojasnio je Nuhanović.

Ističe, problem je što oni te informacije, koje su tada imali, nisu proslijedili dalje, svojoj nadređenoj komandi u Tuzli, Sarajevu, Zagrebu, Hagu ili New Yorku i to je još veliki problem koji se pripisuje holandskim vojnicima.

“To im se pripisuje kao još jedna odgovornost u smislu zataškavanja tih događaja u datom momentu. Svi mi u Potočarima smo bili svjesni šta će se dogoditi jer to nije bio početak nego kraj rata. Dakle, mi smo se nalazili u četvrtoj godini rata i nije bilo iluzija o tome šta će srpski vojnici uraditi muškarcima i dječacima onog momenta kada im ti ljudi padnu u ruke”, pojašnjava Nuhanović.

Desetine hiljada ljudi je do tada, jula 1995. godine, već bilo strijeljano po logorima i drugim mjestima.

“Zašto bi u Potočarima bilo drugačije? Mi smo to znali”, kazao je Nuhanović.

Porodice ubijenih, preživjeli Srebreničani su u godinama nakon rata radili na projektu Memorijalnog centra. Postojale su opstrukcije, ali oni nisu odustajali od svoje ideje.

“Djelovalo je kao da je jedino porodicama žrtava bilo važno da napravimo taj Memorijalni centar. Kasnije smo i uspjeli u tome, napravili smo Memorijalni centar. Glavni razlog zašto smo izabrali tu lokaciju su događaji u Potočarima iz jula 1995. godine i ta baza UNPROFOR-a koja je sada Memorijalni centar, odnosno muzej genocida”, pojasnio je Nuhanović.

Govoreći o posjetama Srebrenici i Potočarima Nuhanović kaže da povremeno odlazi tamo, ali da mu je jako teško uopšte biti u tom gradu, a još teže u Potočarima.

“Sada, kada uđem u mezarje postoji 6.066 bijelih nišana, a četiri nišana su vezana za mene lično. Otac, majka, brat i amidža su ukopani u Memorijalnom centru”, pojasnio je Nuhanović.

Ostalo je još nekoliko dana do 11. jula, kada će u Memorijalnom centru Potočari biti ukopano 175 žrtava genocida, a Nuhanović kaže da se jako teško nosi sa emocijama i sjećanjima koja se vraćaju kada je u Potočarima.

“Nikada se drugačije neću moći osjećati na tom mjestu”, poručio je Nuhanović.

Napisao je desetine članaka, tekstova o stradanjima u Srebrenici. Objavio je knjigu koja nosi naslov “Pod zastavom UN-a, međunarodna zajednica i genocid u Srebrenici”.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: