{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Evropska unija, evropska vizija ili... Evrovizija

S
3.3.2011. u 14:50
0
18
Evropska unija, evropska vizija ili... Evrovizija
0
Evropska unija, evropska vizija ili... Evrovizija
Haris Hrle
Centar savremenih inicijativa Austrije (Zentrum der zeitgemäßen Initiativen) pozvao je ambasadora BiH u Republici Austriji Harisa Hrlu da Upravnom odboru na zatvorenoj sesiji projicira moguće pravce postizbornih koalicija u smislu bh. evroatlantskog puta, ali i da da diplomatsku analizu inicijativa koje od početka godine pokreću zvanični Bruxelles i službeni Berlin. Hrle je također zamoljen da ocijeni realnu ulogu i domete diplomatije Bosne i Hercegovine u aktuelnom momentu, komentira krizu u Magrebu i na Mediteranu kao i ulogu EU u svemu tome. Obraćanje u formi teksta, preuzeto iz magazina Dani, prenosimo u cijelosti.
"Berlinski kongres – Anex 1" – duhovit je i domišljat, "narodnjački" opis bosanskohercegovačkog doživljaja aktuelnog angažmana kancelarke Angele Merkel. Formiranje nove državne vlasti Bosne i Hercegovine te poduzimanje neophodnih reformi – koje bi, naravno, BiH trebale uputiti prema NATO-u i EU, počelo je iznenada bivati važno i za Njemačku. Partijski prvaci pobjedničkih stranaka naizmjenično posjećuju kabinet kancelarke, usaglašavajući stavove iza čvrsto zatvorenih vrata.

Berlin je grad s posebno izražajnom simbolikom za Bosnu i Hercegovinu – Kongresom iz 1878. ova ključna balkanska zemlja pripala je Austro-Ugarskoj. "Kakve li je boje Nebo nad Berlinom?", upitao sam jednog od članova Predsjedništva tokom via aero-tranzita preko bečkog aerodroma, poigravajući se asocijacijama vezanim za Wendersov kultni film, ali i za mjesto, vrijeme i važnost razgovora o BiH. "Spiritualne", uslijedio je odgovor.

Tokom historijskog gotovo četrdesetogodišnjeg "boravka" u Dunavskoj monarhiji Bosna i Hercegovina doživjela je očekivani socijalni, ekonomski i politički napredak, pravno zasnovan na nizu složenih, ali neophodnih reformi, što je rezultiralo državnim i društvenim osposobljavanjem za njen aktivan život među zapadnim "svijetom". Zvuči aktuelno, zar ne!?

KundK paradigma

U općoj svijesti i običajnom bosanskohercegovačkom poimanju, Austro-Ugarska je ostala paradigma Evropske unije – kroz ustanovljenu vladavinu prava, suzbijanje korupcije, upravnu efikasnost, statistička mjerenja i ekonomske procjene... postignut je cilj. Zgrada Predsjedništva BiH, Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo odbrane, Ustavni sud... KundK su građevine; željeznice, mostovi i tuneli postali su simbol ekonomskog preobražaja, a zemljišne knjige pisani znak jake i pouzdane države sa elementima stvarne i psihološke sigurnosti u narastajućem prometu nekretninama.

Živopisna aluzija na Berlinski kongres pučka je i hiperbolična, ali je i stvarno politički formatizirana te domišljato dijagnostična – aktuelni berlinski razgovori kod njemačke kancelarke, realna bečka involviranost putem visokog predstavnika Inzka i generala Baira, ovovremensko budimpeštansko predsjedavanje EU... sve nam to zvuči nekako... historijski familijarno, blisko. A ima li razloga za optimizam?

Bosna i Hercegovina je, svakim čulom je osjetljivo, manipulativno blokirana. Njeni organi se, kliničko-univerzitetski kazano, namjerno dovode u stanje insuficijentnosti, provocira se njihova inertnost i odbacivanje, a proceduralna i oku nevidljiva obmanjivost šibicarski traga za dnevnom dozom logičke zasnovanosti i ubjedljivosti. Za 31. mart najavljen je i njen kraj. Kao bosanskohercegovački ambasador upitan sam ovih dana da li je moguć miran raspad Bosne i Hercegovine. Koliko sam informiran, slično pitanje postavljeno je i pojedinim članovima Predsjedništva. "Raspad nije moguć", odgovaram, "ni miran ni nemiran". "Čime to dokazujete!?". "Sarajevo više nikad neće i ne može biti opkoljeno, vrlo vam je ubjedljiv početni argument". Pretpostvaka s početka devedesetih ukazivala je da će se Bosna raspasti, ako se Sarajevo drži godinu dana pod opsadom. Ni četiri godine opsade nisu dakle postigle cilj.

Imajući u vidu aktuelnu postizbornu blokiranost, pretproljetno involviranje EU i SAD je naravno veoma ohrabrujuće. Uz podršku Bruxellesa i Washingtona, Berlin se prije svih otvoreno i duboko angažirao, a to predstavlja bitan element povjerenja i olakšanje za većinu bh. građana. Vjerovatno i za sve njene narode. Bosna i Hercegovina već godinama čeka da iz dejtonske zaustaviti-rat pređe u briselsko-reformsku fazu. Berlinska faza, pitanje je za analitičare, predstavlja evolucijsku međufazu ili je pak u pitanju linearan niz? Ako je niz, šta slijedi poslije?

Vlast se u Bosni i Hercegovini teško formira jer se na osnovu izbornih rezultata pokušava rješavati i nacionalno pitanje. A rješavanje nacionalnog pitanja uvijek je zadiranje u problem teritorijalizacije – jedna strana je zadovoljna zauzetim, druge dvije nisu. “Dobili smo što smo htjeli – ostali su se uzalud borili”, poručuje Radovan Karadžić iz Haaga. Lukavost poruke zrnasto lebdi u rojevima – ostali, dakle, tek trebaju da se izbore. ("Ostali" – u Karadžićevoj kvalifikaciji pojmova, vjerovatno su i oni konstitutivni i oni koji to nisu, ili, bar, svi oni koji nisu kao on.) Borba, politička, već je u toku. Pitanje teritorijalizacije u Bosni i Hercegovini uvijek je stvar teritorijalizacije i na široj osnovi, na Balkanu, na primjer. Analogija zamara, ponekad zastrašuje, ali i upućuje... ovaj put na devedesete – ništa nije gotovo, dok sve nije gotovo!
Snažna državna vlada

Ipak, i pored sve složenosti i kompliciranosti koja nas je obavila, jedna činjenica potpuno je jasna – neophodne reforme može provesti samo snažna državna vlada. Nadamo se da je to jasno i u Bruxellesu i u Berlinu.

Berlin je, naravno, simbol izvanredne sistematičnosti, pojam njemačkog ujedinjenja, znak koji se nanovo ojačava dokazanim kapacitetom superiorne funkcionalne i tehnološke izvrsnosti. Stao je ispred Bruxellesa, ispred cijele EU, u namjeri da riješi problem koji se vuče već podugo. Ali šta ako ne uspije?

Balkan je, treba imati u vidu, prostor rutinske, ali i magnetične privlačnosti i za Tursku. Privlačnost je u osnovi mediteranska, kulturološka, gastronomska, preplanulo-hedonistička... čini se pomalo magična i obostrana. Turska nesmiljenom vitalnošću repetirano iskazuje želju za prijem u EU, ali joj se neočekivano otvaraju i nove karte – postaje država-uzor na prostoru gorućeg Magreba – sekularna država s jasnom trodiobom vlasti, demokratskom zasnovanošću i efikasnom i odgovornom vladom. Islamističkom, da. Suočavamo li se zapravo s proširenjem turskog, dakle prihvatljivog modela koji bi mogao biti primijenjen na području Magreba i koji bi bio privlačno rješenje za Zapad, kad se već ne zna svjetonazorsko ishodište općearapske pobune na južnim obalama Mediterana?

S druge strane, Rusija nezadovoljna razvojem prilika u Magrebu, pažljivije motri i ulaže na Balkan, u hodu pokušavajući apsolvirati svoje probleme i sistemske slabosti. Ugledne zapadne analitičke asocijacije ukazuju ovih dana na zabrinutost Evrope zbog pokušaja bh. Hrvata da preko Rusije poboljšaju svoj statusni položaj. U osnovi, radi se o već viđenom – Vladi Republike Bosne i Hercegovine 1993. godine stavljen je na uvid hrvatski prijedlog, zapravo tlocrt “novih” odnosa između Tuđmanove vlade i čelnika “Herceg-Bosne“ s jedne, i Rusije s druge strane. Od tadašnjeg službenog Zagreba ponuđeni prijedlog išao je na štetu suvereniteta Bosne i Hercegovine. Moskva ga nije prihvatila, prije svega iz želje da ne okrnji svoju balkansku panslavensku viziju i budući utjecaj na prostoru već bivše SFRJ.

Ekonomsko-sigurnosna gravitacija Unije, dakle, izazivački je tokom 2010. godine postala izložena nedvosmisleno izraženoj i jednim dijelom prihvaćenoj turskoj balkanskoj težnji, ali i ruskim aktivnim motrenjem, s nezanemarivim potencijalom aktivnog mrežnog posredovanja. Da li su i koliko, na primjer, u prvom slučaju izazvani austrijski ekonomski interesi u regiji? Da li smo sa ovom analizom otišli predaleko? A zašto se čekalo? Odnosno, zašto se činovničkoj EU aparaturi dozvolilo da se “enzimski” upetljava u rješavanje suštinskih političkih, ali i moralnih problema regiona, mehanički konvertujući baznu bio i socijalnu signalizaciju čije posljedice per se nije mogla razumjeti.

Kao što činovnička struktura sama po sebi ne može efikasno odgovoriti aktuelnim izazovima na Mediteranu, ona već deceniju ne može odgovoriti ni izazovima u Bosni i Hercegovini. Sad se to čini sasvim jasnim – navala funkcionera EU i SAD u BiH tokom ove (prošle, op. ur.) sedmice upravo nam putem “višedimenzionalnih” izjava priča znanu nam priču o svemu tome.

Treba naglasiti – pozivanje Turske da se uključi u bosanske i balkanske komplikovanosti – u trenutku potpune, osmišljene i razorne blokade bh države tokom 2010. godine – postiglo je cilj – Berlin je, dakle, naveden da se pokrene. Vjerovatno je i Bruxelles imao političke snage. Praesumptio iuris tantum, reputabilna ali oboriva pretpostavka.

Paradoks tolerancije

Ono što nam je sada svima neophodno potrebno u Bosni i Hercegovini jeste – evropski uspjeh. To ne bi trebalo biti teško postići, a evo vam malo, baš ovdje u Linzu, i fenomenoloških – zašto.

Malo je znano da u srednjovjekovnoj bosanskoj državi nije bilo smrtne kazne. To danas zvuči vrlo evropski, zar ne! Jevreji nikada nisu živjeli u getu – harmonijski univerzalizam na lokalnom bosanskohercegovačkom tlu! A šta imamo danas... tužno i sramno suočenje s činjenicom da je Evropski sud utvrdio da Ustav BiH uskraćuje građanska prava državljanima zbog njihovog etničkog porijekla. Odredbe Ustava, dakle, u suprotnosti su s Konvencijom o ljudskim pravima. Bosanski Jevreji i Romi, na primjer, ne mogu u punom kapacitetu imati pasivno biračko pravo. A možda bi trebali biti zadovoljni sa aktivnim!?

Bosni i Hercegovini ovakvo nešto nikad nije bilo svojstveno. Do ove razarajuće anomalije došlo je ne tako davno – jasnim činom popuštanja pod jasno izraženim pritiskom. Popuštanje je, naravno, kompromisno i tolerantno, sve u svemu – evropski formatizirano kao poželjno. A da li je vrijeme da se baš sad napokon prisjetimo umnog i dobrog Bečlije Karla Poppera i njegovog “paradoksa tolerancije”: “Tolerancija je prihvatljiva za one koji su pozitivno orijentirani prema raznolikosti ideja i koji prihvataju ideal tolerancije kao način života; ali, prema fanaticima nespremnim da prihvate drukčije od onog što su oni sami, ofanzivno i agresivno spremnim da unište drugog, njegovo potomstvo i kulturno naslijeđe – ne treba biti tolerantan.”

Oni koji namjeravaju naškoditi Bosni i Hercegovini, iznutra ili izvana, teže uništenju univerzalnih načela koja su se u BiH realizirala u neponovljivom susretu različitih religija, susretu iz koga je rođena jedinstvena kultura, bosanskohercegovačka suština i njen duh. Strah da bi bosanskohercegovačke ideje i njena filozofija mogle biti zaštićene jakom bh. državom i da bi se pod takvom zaštitom neometano mogle razvijati i širiti, pretvorio se u noćnu moru, čini se, mnogih.

Kad škripi kao kreda

Ali, i pored svega, u ozračju stabilnog i mirnog osobnog optimizma, moram istaći da je vjera u bolju i pravedniju budućnost i dalje snažna kod svih bosanskohercegovačkih integralista – u svakoj družini, razredu, grupi, u svakom narodu, na svakom kontinentu, uvijek postoji stabilna bar polovina spremna braniti materinski univerzalizam na kome, između ostalog, počiva Bosna i Hercegovina. Ovu maternju dimenziju u sljedećoj instanci emotivno doživljavaju, razumiju i prihvataju, dozvolite da na kraju budem antimaterijalan i intuitivan više nego logičan, i da ne tražite objašnjenje – očevi koji imaju samo kćerke... a zatim i svaki individualitet s razvijenom humanističko-renesansnom dimenzijom.

Zvuči pretenciozno, neskromno, gotovo autopromotivno, ali ipak, poslušajte – Bosna i Hercegovina najvažnija je država na Balkanu.

Ostavljajući na trenutak po strani diplomatsku slojevitost i profesionalni formalizam, pokazujući otvorenost i ne prihvatajući pojam stranca kao nešto što nosi opasnost po identitet ili po nacionalne institucije, imam potrebu uputiti snažnu građansku podršku i Berlinu i Bruxellesu, i Londonu i Washingtonu: “Kancelarko Merkel, državna sekretarko Clinton, baroneso Ashton – dobrodošli u Bosnu i Hercegovinu”. I naravno, svi vaši predstavnici, koji, ipak, ponekad škripe k‘o kreda.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: