{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Esma Palić o ljubavi koja nikad ne prestaje

S
5.8.2009. u 18:19
0
32
Esma Palić o ljubavi koja nikad ne prestaje
0
Esma Palić o ljubavi koja nikad ne prestaje
Foto: bhdani.com
Međunarodna komisija za nestale osobe, osam godina nakon ekshumacije, identificirala je posmrtne ostatke Avde Palića, pukovnika Armije BiH iz Žepe. On je zadnji put viđen u bazi UNPROFOR-a u Žepi, gdje je otišao na pregovore s pripadnicima Vojske Republike Srpske o sudbini preostalih stanovnika ovog gradića u istočnoj Bosni. Esma Palić, koja je svih ovih godina tragala za mužem, za Justice Birn Report ispričala je svoju priču o njihovom upoznavanju, zajedničkom životu i njenoj agoniji nakon Avdinog nestanka.
"Avdo i ja smo se upoznali kao studenti 1987. godine u Sarajevu, u Domu sindikata. Oboje smo bili stipendisti Titovog fonda i dolazili smo iz istog kraja, Podrinja. Ali tako, jednostavno, nekako briga oko škole, fakulteti, i nismo ostali zajedno. Razišli smo se negdje 1989. godine, mada smo prije pričali o zajedničkom životu.

Kada je Avdo završio fakultet 1990. godine, otišao je u Vlasenicu, odakle je rodom, da predaje u srednjoj školi. Bio je profesor u Mašinsko-tehničkoj školi, završio je Mašinski fakultet, i prije rata je upisao postdiplomski studij. Ja sam ostala živjeti, sve do 1992. godine, u Sarajevu.

U martu, tačnije 29. marta 1992. godine, krenula sam kod mojih u Žepu. Bližio se Bajram. I Avdo je došao da posjeti svog oca u Vlasenicu. Uskoro je počeo rat. Avdo je uspio da izbjegne tragična događanja 4. aprila 1992. godine kada je pala Vlasenica, i došao je u Žepu. Tamo smo se ponovo sreli i tu je nastala naša zajednička priča.

Poslije pet do šest mjeseci, kada smo shvatili da će rat trajati, odlučili smo da se vjenčamo. U maju 1993. godine Žepa je proglašena UN zaštićenom zonom. Mi smo tada poželjeli djecu, ja sam željela osjetiti novi život. I dobili smo dvije kćerkice.

Avdina ljubav, Avdin odnos prema meni, budio je u meni osjećaj vrijednosti, osjećaj kompletenosti. On je usavršio moje dostojanstvo.

U vrijeme kada smo dobili djecu, to je bio neopisiv osjećaj za oboje. Zaboravili smo i da je rat. Jeste da smo osjećali to što nismo imali sve što bi dijete trebalo imati, ali isto tako smo bili svjesni svega i bili još jači jer smo znali da nekome trebamo. To je nešto što se stvarno ne može opisati. Avdo je uživao u dječijim nestašlucima.

Svaki trenutak je pokušavao da provede kod kuće. Nastojali smo da to naše vrijeme provedemo sretno. I tako su nam prošle 2,5 godine braka i 4,5 godine poznanstva. To je moj najljepši dio života.

Ipak, kada se sjetim nekih stvari iz Žepe i sada bih mogla zaplakati. U početku je bilo teško prihvatiti takav život. To je bio logor u kojem niste svaki dan viđali stražare i vojnike, ali su oni bili okolo na brdima i pucali su kada su htjeli. U početku je bilo jako teško, ali onda se adaptirate i nastavite da živite. Mislim da smo mi svi na neki način podigli taj prag osjetljivosti i da smo na dostojanstven i vrlo hrabar način prihvatili to što su nam servirali.

Međutim, u martu 1995. godine sam primjetila, po Avdi, da se nešto mijenja. Često je bio zabrinut, po noći nije spavao. Znao je reći: „Jesi li budna? Okreni se da pričamo!“. Pričao je o običnim stvarima, a ne o onome što ga muči. Želio je pobjeći od onoga što ga je mučilo.

Postojala je neka telepatska energija između nas dvoje, tako da sam tu njegovu nervozu i sama osjećala.

U maju su počele provokacije, napadi, ubijanje ljudi po rubnim područjima. Takvo stanje je već narušilo i prividan osjećaj zaštićene zone. U junu je Avdo svake noći kada bi došao iz štaba, ako je prije toga pričao sa Sarajevom, znao dugo sjediti, zamišljen. Znam da su ga mučile muke. Znao je otpuhnuti, ali nije želio govoriti. Ja sam imala planove za naredni mjesec, za neki duži period. Avdo je govorio „nemoj, sačekaj malo, sačekaj da vidimo“ i tako uvijek je nešto kao odlagao.

Počela sam se plašiti da će se nešto dogoditi. Znam da sam jednom dok smo sjedili počela plakati i rekla mu „Avdo, osjećam da će se nešto strašno loše dogoditi. Molim te čuvaj se! Toliko se bojim. Ne bih mogla preživjeti bez tebe“.

On mi je rekao: „Care, (tako me je zvao), nemoj se sekirati, ništa se neće dogoditi“.

Kada je Srebrenica pala u julu 1995. godine nastala je panika među narodom. Teško je i opisati kako je to izgledalo. Znali smo da je sljedeća Žepa. Naša kuća je srušena u napadu. Otišli smo u jedno zaklonjeno selo gdje sam provela nekih 10-ak dana, dok je Avdo bio po linijama i išao na pregovore da se spase narod.

Strahovala sam. Noći i noći sam ostajala budna. Svaki put kada su auta dolazila pred bolnicu plašila sam se da ne voze njega, ranjenog.

Tih mjeseci počela sam ga moliti da vodi računa o sebi. Govorila sam mu: „čuvaj sebe, pusti ostale“.

Avdo je meni govorio: „Nemoj se sekirati. Šta god da bude meni, ti i djeca ćete imati sve. Nemoj se Care sekirati, ja ovaj posao moram uraditi do kraja.“

Mislim da mu je tada neko mogao ponuditi da bude gospodar cijelog svijeta on ne bi napustio onaj kraj. Njegov stav je bio da on posljednji ima pravo izaći i to je nešto čega se on držao. Taj njegov stav me je bolio, to moram priznati.

RASTANAK

Konvojem koji je krenuo 24. jula 1995. u sedam navečer krenula sam sa djecom, starija je imala 17 mjeseci, a mlađa onaj dan kada smo otišli iz Žepe, četiri mjeseca. Vozili su nas cijelu noć. Znam da smo u četiri ujutro došli na liniju razgraničenja između Kladnja i teritorije Vlasenice.

Avdo je išao u pratnji tog konvoja, ispred u autu sa Zdravkom Tolimirom (optužen pred Tribunalom u Hagu, još uvijek na slobodi, op aut). Oni su išli u golfu. Bilo je ljeto, toplo. Djeca su nam bila bebe i ja sam ih nosila uz sebe. A samo sam gledala gdje je auto i šta se događa sa njim.

Kada smo izašli na Borike, do tamošnje ergele, stali smo na nekih pola sata jer je navodno pukla guma na golfu. Onda su nas pustili da krenemo. Negdje između Sokoca i Han Pijeska, Avdo je prešao u naš autobus.

Tada sam mu rekla »Molim te Avdo vodi računa o sebi. Čuvaj sebe, čuvaj svoju glavu». A znala sam da on zna da mu nije dobro, da zna da je on taj koji će povući najteži kraj. On je rekao: „Care, nemoj da se sekiraš!“

Došli smo u Kladanj. Tu smo se pozdravili.

On se vratio. Dobila sam i poruku da je bezbjedno došao u Žepu. Mi smo otišli u Visoko.

Oko 10 navečer, 28. jula 1995. godine, dok sam radila nešto u kuhinji, na radiju su javili da su komandanta Žepe Avdu Palića zarobili.

Znam da sam sjela i počela plakati...

ŽIVOT BEZ AVDE

U meni je dugo živjela nada da je živ. Sve do 2001. vjerovala sam da je živ. Svaki dan sam dolazila kući vjerujući kako ću ga zateći. Znala sam kada vidim čovjeka u uniformi, ako mi se učini da je to njegov hod, pratiti ga.

Izvlačila sam sve moguće argumente da bih što duže živjela u nadi da je on živ. Iako sam možda jednim dijelom bila svjesna da je to iluzija.

Danas često sanjam Avdu. Sanjala sam ga prije nekoliko večeri. Sanjala sam da je živ, ponovo.

Samo sjećanje na Avdu, na ono što je on bio, daje toliku snagu da bih mogla cijeli život da se borim za istinu.

Djeca me pitaju zašto on nije pobjegao kada je imao priliku, zašto nije spasio sebe, što ga je bilo briga za narod?

Kažem im da je tako uradio ne bi mirno spavao čitav život. On je takav čovjek!

Čuvam sebi i njima sjećanje na Avdu kao na čovjeka koji nikada u životu nije stavljao sebe na prvo mjesto. Živio je kao ostali narod, gladovao kao ostali narod, hodao bos kao ostali narod u ratu. Vrlo sam ponosna na mog Avdu i sada".

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: