{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Đesi, šta si?

S
10.8.2009. u 14:14
0
30
Đesi, šta si?
0
Đesi, šta si?
Ima te li osjećaj da kada se bolje osvrnete, ili kad nekad krajem godine sumirate vlastite rezultate, ono što ste uradili, ono što niste, i ono što dugo pokušavate, da se sve nekako vrti oko iste tačke i da se stvari baš nekako ne pomiču? Da je sve poput nekog kružnog toka, u koji se upadne, pa iz njega izađe, pa ponovo vrati? Imate li osjećaj da smo svi nekako zarobljeni u statusu quo, ma koliko se trudili i borili?
I sve se nekako svodi na istu stvar – osjećaj bespomoćnosti. Ma, koliko da imaš energije, volje, živaca, ma koliko da ulažeš i prevazilaziš sebe, na kraju shvatiš da nisi otišao daleko i da je napredak i dugogodišnji napor, ispao nešto poput 'puževog koraka'. Možda se nećete složiti a možda ćete i pokušati barem realnije sagledati stvari oko sebe kako bi shvatili da svi mi, uz neke rijetke izuzetke, zapravo 'grabimo u mjestu'.

Nije to samo onaj psihološki efekat zatvorenosti, nemogućnosti kretanja, uskraćenosti mnogih resursa koje druge normalne zemlje imaju, već i faktičko stanje koje nam, htjeli mi to priznati ili ne, lagano ubija volju za životom na ovim prostorima dok je veliku većinu mladih trajno opredjelilo da svoju budućnost vidi tamo negdje, ako ne odmah, a ono u neko dogledno vrijeme. Na ovaj ili onaj način.

I zapravo taj svojevrstan osjećaj beznađa koji stvara atmosfera u kojoj živimo čini da smo uvijek nekako licem ispred zida, kojeg vlastitim rukama i glavom nikako ne možemo srušiti, dok je onima koji taj zid održavaju i mogu ukloniti možda i jednim pritiskom dugmeta, sve manje stalo da i mi živimo ko neki normalan svijet.

Zbog toga nam je sve oko nas poput neke vještačke situacije, simulacije i vježbanja života, da jednom kada budemo dovoljni zreli i ozbiljni krenemo u njegovo stvarno proživljavanje u kojem nećemo biti samo pijuni, jedna brojka u statistici, nego oni čiji se potencijali prepoznaju i koriste mimo trenutnih kriterija svedenih uglavnom na poznanstva i veze.

Vjerujem da poznajete masu onih koji stalno pokušavaju da se dokažu, da se probiju, koji su mladi, lijepi i pametni, i imaju šta ponuditi, ali kojima, ukoliko su odmakli od potrage za poslom, skoro da i nema mjesta u ovdašnjem sistemu jer daleko prevazilaze zadate kriterije i što je još bitnije, nemaju podršku nikakvog klana ili porodičnu vezu koja bi ih izgurala na mjesto koje im nekim slijedom stvari pripada.

Dakle, od države kao možda neki talenat, teško da će dobiti podršku dok će obrazovne mogućnosti ovdje vrlo brzo iscrpiti, i svoju glavu okrenuti tamo negdje, prema Zapadu. Jer tamo je nekako bolje. Ili prema Istoku. I tamo ima boljeg.

No, zasigurno je najgora od svih ta činjenica da se čovjek vrti u mjestu, i da kako god okreneš, osjećaš se stiješnjeno, neiskorišteno, svezanih ruku, rado bi nešto poduzeo ali izbora baš i nema. Pa je najčešće najbolji izbor dizanje ruku od svega i mirenje sa vlastitom sudbinom, tu gdje je jesi, ubijanjem vlastite želje i snage da bilo šta promijeniš, i prestankom razmišljanja o nečemu što kroz otrcane fraze nazivamo 'normalan život'. Tako je, zapravo, i najlakše okrenuti leđa svemu i prepustiti se toku. Inače, šta uraditi da stvari po samu/samog tebe krenu nabolje ako su sve postojeće mogućnosti iscrpljene? Platiti za radno mjesto? Klečati na nogama i moliti za pomoć? Ili pak spakovati kofere i na bilo koji način otići odavde?

I zasigurno imaju i pravo oni koji na ovakav stav gledaju kao na generalizaciju, ali nam stvari na terenu i ne daju previše prostora da sa ovakvim tempom promjena budemo nekako posebno optimisti. Jeste, sve je istina. Ovo je prelijepa zemlja, sa zdravom vodom i hranom, prirodnim bogatstvima, prijateljski raspoloženim ljudima, idealnom pozicijom u Evropi.

Ali šta sa svim tim, ako kod mnogih naših ljudi i dalje preovladava osjećaj nezadovoljstva i ako se ne kreću tamo gdje bi željeli, znajući da mogu, samo kad bi stvari oko njih bile bar malo drugačije? Može li njima uspjeh malog postotka pojedinaca uistinu biti alibi da i dalje nastave tratiti svoj život na nepotrebne stvari, i je li na kraju ovo samo pitanje individualnog, ili sistemsko pitanje, odnosno koliko je država svojim građanima omogućila normalne uslove da se sami iskažu?
Kako se god okrene, ovo su suštinska pitanja a svako od nas dat će svoj odgovor na njih. Odnosno na dilemu koja nas evo već godinama pritišće, a to je - je li ovo sve oko mene san ili java?

Pitanje je samo koliko smo sposobni, zaokupljeni uglavnom temama odbrane vlastite nacionalnosti, da dobro promislimo o kvalitetu našeg života i našoj budućnosti pa da spoznamo da mi ne idemo nigdje i da negdje nećemo još zadugo stići. Možda je ponajbolje što češće osvrnuti se za sobom i postaviti jedno narodno pitanje koje tako dobro odslikava suštinu naše poželjne orijentacije – gdje si bio, šta si radio? Ovo u slučaju ako je ikome stalo da ga događaji jednostavno ne nose sami sobom nego da svoju sudbinu uzme u vlastite ruke.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: