BiH
5

Dunići - selo koje su svi zaboravili

Pišu: Mladen Lakić, IWPR
(Foto: IWPR)
U neka mjesta Bosne i Hercegovine ne možete doći slučajno. Dolazite sa određenom namjerom, ili nikako.

Slikovito selo Dunići, smješteno na prostoru između planina Čemernice i Vlašića, jedno je od takvih mjesta.

Selo se nalazi na području između Kotor Varoši u Republici Srpskoj (RS) i Travnika, koji pripada Federaciji BiH. Zbog ovakvog položaja, Dunići su gotovo na ničijoj zemlji, iako administrativno pripadaju RS-u.

Ipak, i pored velike izoliranosti ovog sela od ostatka svijeta, Dunići nisu bili potpuno pošteđeni u nedavnom ratu. Mještani ovog sela bili su primoravani da kopaju rovove za Vojsku Republike Srpske.

"Bilo nas je 25 iz sela, kopali smo rovove, tranšeje, šta je kad trebalo. Puške nismo nosili, radili smo sve što smo morali, od 7 do 10 sati dnevno", pojašnjava šezdesetogodišnji Jusuf Dunić.

On dodaje da selo nije bilo pošteđeno ni pljački, te da je u Duniće upala neka grupa za koju ne znaju ni ko su. Krali su, kaže, sve što se moglo ukrasti.

"Ko zna ko su bili. Vodili su nam stoku, krali zlato, novac, ako ga je ko imao u kući“, priča Jusuf.

"Što od stoke nije moglo da ide niz brdo, ubijali su, ništa nije ostalo. 400 ovaca su nam u jednom danu ukrali", prisjeća se on. I Jusuf je u ratu bio ranjen. Dok nam pokazuje ožiljak na nozi, kaže: "Jedna je žena ubijena ovdje za vrijeme rata. Srećom, nije bilo drugih žrtava“.

Mještani Dunića nerado govore o tome ko je izveo ovaj napad. Kažu da to nije bila regularna vojska, već grupa naoružanih lica.

"Ko je napadao? Napadale su i komšije iz okolnih sela“, dodaje Elvir Dunić.

Rat je prošao, ali s njim nisu prestale i nevolje za mještane Dunića. Ako se neko od njih razboli, nije mu nimalo jednostavno doći do ljekara. Najbliža hitna pomoć je u Šipragama, mjesnoj zajednici udaljenoj oko 15 kilometara od Dunića, ali put do tamo je uglavnom neprohodan za vozila i najlakše se prelazi pješice. Ljekar obilazi selo jednom sedmično.

"Ovdje je samo kamen, tu ništa ne može opstati, pa ni kuga“, kaže Arif Dunić, aludirajući na legendu o tome kako je selo nastalo baš na ovako nepristupačnom mjestu.

Prema predanju, selo Duniće osnovalo je nekoliko porodica koje su u davna vremena bježale od kuge. Kad su došli do mjesta gdje se danas nalaze Dunići, zaključili su da ih bolest tu neće naći i da će biti na sigurnom.

Arif Dunić ima 61 godinu i skoro cijeli život je proveo ovdje. Pojašnjava da u ovom selu žive samo Dunići, pa je tako selo i dobilo ovo ime.

"A šta da kažem kako nam je? Niti nam ko dođe, nit' koga zanimamo. Vi ste danas došli i Bog zna kad će opet neko", odgovara nam Arif na pitanje kakav je danas život u ovom zabačenom selu.

Kaže nam da je prije rata radio kao drvosječa, šest godina. „Treba mi još par godina do starosne penzije, ako mi je i tad daju“, kaže on uz uzdah. Dok Arif govori, oko nas se okupljaju i drugi mještani.

Jusuf Dunić kaže da u njihovom selu nema penzionera. „Bilo ih je prije rata sa penzijom, ali pomrli su odavno. Mi stari koji danas živimo ovdje ne primamo penziju“, kaže on i dodaje da je 13 godina radio razne fizičke poslove, ali to je nedovoljno da od države dobije bilo šta.

Jusuf se prisjeća da je do početka rata 1992. godine u selu bilo oko 120 ljudi, ukupno 22 porodice. I sve one istog istog prezimena - Dunić. Danas je u selu samo 28 Dunića.

"Kad je rat počeo i ljudi su se selili, ko je imao gdje da ode. Najviše ih je otišlo u Skender Vakuf, Travnik, Sanski Most. A mi ostali ovdje“, kaže on.

Prije rata na posao se iz Dunića išlo u Kotor Varoš, udaljenu dva sata hoda od sela.

"Išli smo na sedmicu ili na mjesec od kuće, kako se ko mogao pogoditi za smještaj. Nije bilo drugog načina“ govori Jusuf.

Za stolom pred trošnom kućom sjedi i sedamdesetogodišnja Emina Dunić, jedna od najstarijih mještanki. U rukama drži vreteno.

"Imam petnaestero unučadi i dvoje praunučadi“, kaže nam ona. Od pet sinova, samo je jedan ostao sa njom u selu.

"Živim sa snahom, sinom i njihovo dvoje djece. Kako nam je, vidite i sami“ kaže Emina.

Ona nije iz Dunića. Udala se i došla u selo iz obližnjeg sela Stopan kada je imala 15 godina.

"Pusto je sve danas. Nekad nas je u jednoj kući bilo po 15, a danas jedva dvoje, troje“, govori Emina.

Ona dodaje da su nekad ljudi iz okolnih sela često navraćali u Duniće, naročito na Đurđeve jure, 6. maja.

"To je nama bio praznik. Dođu iz raznih sela na prelo, po cijeli dan se igralo i pilo“, uz osmijeh se prisjeća starica. Kaže nam kako su se na takvim skupovima u njeno vrijeme upoznavali mladići i djevojke, te sklapali brakovi. „Od rata na ovamo, nema više ništa. Pusto sve“, dodaje ona.

Ni Emina nije zaradila penziju, jer nikada nije bila zaposlena. Ali zato je cijeli život obavljala najteže fizičke poslove.

"Otkako znam za sebe, radila sam šta sam morala, na njivi, u štali. Kad su nam uvodili struju prije rata, sve sam s majstorima radila, kopala sam s njima“ priča ona.

Zdravlje joj sve lošije, slabo vidi. Zdravstveno osiguranje nema. "Otkako mi je muž umro, sve moram da platim, i pregled i lijekove. A od čega, kad nemam ništa?“, pita se Emina.

Kad je pitamo kako je preživjela rat, ona kaže da je više vremena provela u šumi nego u kući i da su, skrivajući se od razbojnika, seljani bježali duboko u šumu. Sa sobom je u zbjeg vodila i kravu. "Nju da su ukrali, šta bismo jeli? A i danas nam je tako, imam kravu, dvije ovce i nismo gladni“, dodaje ona.

Troje djece, koliko ih danas živi u ovom selu, stidljivo nas gleda sa prozora i prilazi nam tek na poziv nane Emine. Najstarija od njih, Amina, ima sedam godina i pohađa drugi razred osnovne škole.

"Kad idem u školu, ostajem kod tetke u Šipragama, pa poželim mamu i tatu i da budem kod svoje kuće“, kaže nam ona. Dodaje da joj je lijepo u školi, ali da joj nedostaje mlađa sestra.

"Imam puno drugova u školi, ali bilo bi lijepo da je i seka sa mnom", kaže Amina i nastavlja igru sa mlađom sestrom, petogodišnjom Eminom.

Četverogodišnji Emir jako je stidljiv, pa nam samo mahne u znak pozdrava.

U Dunićima živi i nekoliko mlađih ljudi. Jedan od njih je dvadesettrogodišji Nesib Dunić.

"Završio sam osnovnu školu, nisam išao u srednju i vratio sam se ovdje“, objašnjava nam on.

Nesib živi sa roditeljima i bratom. Dvije sestre su starije od njega i udate. „Otac radi u šumi, ja mu pomažem. Uzgajamo nešto stoke, prodajemo je i od toga živimo“, kaže on. Od prodaje mlijeka i sira se, kaže, ne može zaraditi.

"Kad nađemo nekoga da nam otkupi mlijeko, moramo dugo čekati da nam plati i to se ne isplati, nikako“. Dodaje da bi volio da ode iz sela, ali nema gdje. "Da je to lako, svi bi mi otišli“, kaže on uz osmijeh.

I tridesetosmogodišnji Ibrahim Dunić je odlučio da ostane da živi u ovom zabačenom selu. Neoženjen je i živi sa ocem. "Nije lako naći ženu koja bi pristala da živi ovdje“, kaže nam on kroz smijeh.

Kao i većina drugih mještana, i Ibrahim je nezaposlen, ali se, kako kaže, snalazi nekako. "Radim ponešto za dnevnicu, najviše na poslovima u šumi. To mi je sve“. On dodaje da je svjestan da nije lako naći naći posao ni u većim mjestima i gradovima u BiH, ali da bi bilo dobro da se malo više pomogne ljudima koji žive na selu.

Ibrahim kaže da surova planinska klima ne pogoduje uzgoju voća i povrća. "Mi sadimo ono što može nići ovdje, a to nije puno. Ali nismo ni gladni“, dodaje on. Priroda im je ove godine pomogla - zima je bila blaga, pa je, kaže, sve bilo lakše.

"Ranijih godina, snijeg je počinjao padati već početkom oktobra. Sve smo do tada morali nabaviti - brašno, ulje, šećer. Na početku svake zime kupimo zaliha da nam traju do proljeća“, dodaje Ibrahim.

I tridesetpetogodišnji Elvir Dunić je, kao i Ibrahim, neoženjen. Od 28 stanovnika, koliko ih selo ima, 15 su neoženjeni muškarci.

"Neće ti ni jedna cura ovdje doći. A i zašto bi? Vidite da je ovdje sve jad i bijeda“, govori Elvir. "Nekada je ovo selo bilo poznato kao dobrostojeće i bilo je bogato. A danas su svi na nas zaboravili".