{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Država je jedno, narod je drugo

S
29.11.2008. u 13:00
0
0
Država je jedno, narod je drugo
0
Država je jedno, narod je drugo
Pokušajte pronaći smisao u bh. politici, nećete ga naći. Za sve loše kriv je, naravno, narod. Pa će tako narod i plaćati sve veće račune, jesti manje, živjeti u hladnijim stanovima, lomiti kosti po neočišćenim ulicama, itd. Političari su klasa za sebe. Oni su država koja ne postoji za narod nego za samu sebe. Zato nije čudo što nam država ima sve bolji standard.
Piše: Asim Bešlija

Stegnuo je minus, sve okovano ledom, ljudi pokušavaju hodati normalno po trotoarima koji se sjaje, tražeći mjesta sa manje snijega da naprave korak. Ulice pretrpane automobilima. Ponegdje se djeca igraju na snijegu. Prođe i pokoji pas lutalica. U autopraonicama sve je prazno jer su pumpe zaledile. Radnici hodaju okolo, čekaju neće li pasti temperatura. Prođu i pretrpani autobusi iz kojih vire zabrinuta lica. Sve je okovano, a opet užurbano.

I možda je ovo scena koju ste nekada posmatrali sa prozora svoga stana, ili iz topline vlastitog ureda, ili vozeći se u zagrijanom automobilu. Možda su to sve one sitne stvari, niz logičnih radnji na koje ne obratite pažnju, a koje održavaju život ovakav kakav jeste i koje vam možda i ne znače puno. Ali ipak, to su stvari bez kojih ne bi bilo ni sistema, ni države, ni parlamenta niti moći. Bez te mase malih i vrijednih ljudi koji se trude da unaprijede život i koji se sa nedaćama bore čim izađu iz svoga doma.

S druge strane, imate masu dobro ugojenih, plaćenih političara, koji vode državu, kojima je ona i majka i otac, nešto za što žive i što bez trunke stida iskorištavaju – za vlastiti interes. Ta grupa odabranih koja vodi neku politiku koja kao da je namjerno napravljena da nema smisla i da niko od nje, osim njih samih, nema nikakve koristi. Tako je već postala praksa da se osiromašenom narodu uzima i od onoga malo, te da se nameću porezi na neimaštinu kako bi političari i prateća administracija mogli živjeti dobro i donositi opet zakone koji sami po sebi ne donose ništa dobro ili koji se zbog svoje dobrote ne provode.

Poštenom građaninu kojem samo što nisu isključili energente jer ne može sve stići platiti, ostaje da sliježe ramenima i psuje na likove na TV ekranima, posmatra onaj svijet kako živi neki život u krug i čeka neke bolje dane. Ništa mu ne preostaje nego da se pouzda u samog sebe. Država u kojoj se politika kreira da nema veze sa realnošću, tom čovjeku nema šta ponuditi. Osim obećanja. Onih koja se daju za izbore a onda, u udobnosti fotelje, sasvim zaborave. Zaborave se i oni koji su dali svoje glasove i postanu samo brojka u statistikama svakodnevnice.

Takvi su i oni sa početka priče. Za njih država nije vidljiva osim onda kada treba da im oduzme ono što su teškim radom stekli. Onda kada treba da ih demotivira da uopšte razmišljaju o perspektivama i boljoj budućnosti. Jer nema socijalnih programa, nema rješenja krize i sve polako izmiče kontroli. Kako će onda izgledati ti mali životi koji se bore iz dana u dan, teško je reći. Teško je i znati jer za njih skoro niko da ne mari.

Kriza nas obuzima, korak po korak, dok klizimo lagano u novu godinu i neko novo vrijeme sa željom da će nam 2009. godina ipak biti sretna. Ali grije saznanje da će bar neko u ovoj zemlji biti sretan sa platom od 7.000 KM, bez obzira što i dalje neće znati ili htjeti da ovih ljudi konačni prestane praviti socijalne slučajeve.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: