Bez obzira na to što će afera oko podizanja krivičnih prijava protiv općinskog načelnika Damira Hadžića i biznismena Seje Hasibovića, zbog traženja mita, završiti sudskim epilogom, jasno je da to nije kraj kad su ovakve stvari u pitanju, nego tek početak. Ulazimo u novu fazu tranzicijskog kapitalizma, u kojoj se namjene određenih zemljišta mijenjaju direktno proporcionalno broju novčanica koje se za tu namjenu isplate. Mi tu nikako nismo ekskluzivni. Tako je i u susjedstvu.
U Zagrebu je Milan Bandić, načelno SDP-ov kandidat, ali u osnovi tranzicijski solo igrač svih godina koliko je gradonačelnik (tri mandata s pauzama, slično kao Hadžić), bio optuživan da je omogućavao gradnju i bogaćenje svojim jaranima. No, nije za očekivati da će biti krivično gonjen. Te su stvari vrlo teško dokazive, jer se, u osnovi, radi o pretvaranju nekada javnog vlasništva u privatne parcele. Ozbiljna novinarska istraživanja optužuju beogradskog gradonačelnika Dragana Đilasa i njegovo okruženje da je "ustupanjem" parcela oštetio gradsku kasu za desetine miliona eura, koji su završili u tajkunskim džepovima. Time je, praktično, zabetonirana vlast Demokratske stranke, čiji je Đilas visoki funkcioner. Što se ovdašnje situacije tiče, kod nas te bitke tek počinju, i biće zanimljivo gledati kako će se završiti. Ako se uopće završe.
Poznate činjenice zasad stoje ovako: Imamović, predsjednik uprave ASA Holdinga, i načelnik sarajevske Općine Hadžići bili su bliski sve dok nije "pukla tikva" zbog traženja mita. Strana u ovom sukobu ima više nego što se može zamisliti. Najzanimljivije od svega i dobro je što ključ svega, zapravo, ima policija. Ako na famoznim snimcima, koji još nisu procurili u javnost ima traženja "posteljina" i "narukvica" - onda je stvar jasna. Vjerovatno će pasti Hadžić, za kojega se u dijelu ovdašnjih krugova zna čuti da nije nesklon "legalizacijskim" transakcijama ovakve vrste.
S druge strane, ako je Nihad Imamović sve izmislio, to bi trebao biti kraj jedne poslovne (čitaj i političke) karijere. Istina, u emisiji "60 minuta" Hadžić je djelovao prilično samouvjereno, dok Imamovićeva priča ne stoji baš na najčvršćim nogama. Ali, još uvijek se ne zna dovoljno. Doduše, bez obzira na razna zaklinjanja, uvijek postoji mogućnost trećeg scenarija, odnosno, nagodbe. Tako je, recimo, bilo sa zgradom Unioninvesta na sarajevskom Marijin Dvoru, još jednom enigmom politike izmjene regulaciono – urbanističkih planova. Pet spratova viša od prvobitnog plana, i već rasprodata, ta zgrada je tipičan primjer onoga što smo na početku opisivali: sve je moguće našminkati, uz, naravno, određenu cijenu.
Betmen, Hastor, Fantom
Ono što upada u oči je da Imamović prije svega naglašava da njegovi motivi nisu politički. Hm, u to je zaista teško povjerovati, budući da jedna od strelica ide u pravcu SDP-ovog vrha. Otvoreno govoreći, s Lagumdžijom čovjek nikada ne može biti načisto, ali gradonačelnik Behmen, barem prema onome što je meni poznato, doista ne djeluje kao neko spreman na korupciju. Toliko puta prije je to mogao učiniti, bilo bi zaista nekako nerezonski (meni osobno potpuno nevjerovatno) da bi Behmen u poznim godinama učestvovao u bilo kakvom "reketarenju".
U ovoj zemlji je, naprosto, skoro nemoguća nekorumpirana vlast, jer je stvorena klima u kojoj nema ničega bez "ukucavanja". Sad ćete sigurno reći (i imati pravo) da velike investicije nigdje u svijetu ne prolaze tek tako i da se, samo na drugi način, moraju ostaviti neki novci. Istina, u razvijenijim društvima te se stvari rješavanju osnivanjem zaklada, fondacija, društava i ostalih vidova javnih fondova.
Ali, i tu smo u suštini problema, heroja, fantoma ili lopova najčešće čine okolnosti. Do sada, nije bilo okolnosti koje zahvataju tako široku lepezu aktera: čini se da će se oko ovog slučaja polarizirati novi tabori političkih elita. Jer, u igri su praktično svi: većinski vlasnik ASA Holdinga, koncern Volkswagen (čitaj jedan od najutjecajnijih i najbogatijih Bošnjaka Nijaz Hastor), novoformirana partija SBB koju vodi Fahrudin Radončić, Lagumdžija i vrh SDP-a, čije veze do Hasibovića vode preko "nevidljivih" niti zaostavštine Adila Zulfikarpašića. Previše da bi iko zainteresiran za vlast ostao po strani, zar ne?
Novi katastar za novu vlast
Na marginama afere u sarajevskom Novom Gradu, može se, dakle, iščitati većina boljki ovog društva, ali ona, rekosmo, može biti i zametak političkog pregrupisavanja snaga. Teško je vjerovati da ljudi koji su doveli stvari tamo gdje jesu, mogu suštinski promijeniti praksu. Demografskom izmjenom grada, promijenila se i njegova, hajdemo tako reći, katastarska struktura i ko god bude želio održavati bilo kakvu vlast, morat će naći najbezbolniji način legalizacije objekata. To znači da će nešto valjati i rušiti.
Hadžić je najavio da će ići do kraja i tražiti da se zemljište na kojem je Imamović krenuo s gradnjom dovede u prvobitno stanje. To bi mogao biti i simbolički pad jednog prevashodno trgovačkog giganta. Bude li se padalo, biće tu, svakako, i treska koji će se nadaleko čuti. Ali, ko god imalo poznaje ovu sredinu i okolnosti u njoj, ne očekuje nikakav spektakularan rasplet, bez obzira što je dosta municije već potrošeno.
Zanimljivo je držanje policije: dok su u raznim aferama na sve strane dijelili povjerljivim novinarima stenograme i snimke razgovora, sada "mudro" šute. Što , čini se, upućuje da na to da se može dogoditi da ni njihova ne bude zadnja i da je veliki ulog u igri. Ili prosto čekaju da se sve strane nagode – navodno postoji snimak u kojem se kaže "skini ih s plana, nisu dali pare" - a snimci odu u tajnu arhivu.
Jadno smo mi društvo. Jer, još malo i proći će prva poslijeratna decenija u kojoj je ratom slomljena i duboko ranjena sredina počela koračati. Ako je u devedesetim osnovna poslovna jedinica bilo takozvano društvo jednog lica, kao "najmoderniji" oblik tranzicijskog poslovanja, decenija od 2000. naovamo bila je "društvo treće ruke". Koliko je ta decenija bila tužna, možda svjedoči i činjenica da su je Hadžić i Imamović formacijski proveli na istim mjestima. Prvi je iz studentske klupe shvatio da, slijedeći logiku svog šefa, može (p)ostati vječni načelnik općine, a drugi je idući utrtim stazama sprege političkih veza i polulegalnog biznisa (p)ostao "menadžer decenije".
Plači, voljena zemljo: tamo gdje se predsjednik partije, vjerski poglavar, načelnik ili trajni dobitnik tendera može biti i 10 do 15 godina i nije za očekivati drugo nego regresiju, u kojoj su dosad, naravno u različitom obimu, učestvovali i vlast i opozicija. Ovdje se stvari ne mijenjaju, mi smo zatvoreno društvo koje korača unazad ili, u najboljem slučaju, tapka u mjestu.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
