{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
Društvo sjećanja

S
11.12.2009. u 14:32
0
41
Društvo sjećanja
0
Društvo sjećanja
Izmiče godina u kojoj nam se malo toga lijepog dogodilo. Umjesto toga bavimo se godišnjicama i obilježavanjem važnih datuma iz prošlosti. Znači li to da nema budućnosti?
U posljednjih nekoliko dana nekoliko je detalja podsjetilo na (bolju?) prošlost: prvo sjećanje na pad berlinskog zida, potom godišnjice zasjedanja ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, potom koncert za 25 godina postojanja Crvene jabuke, pa 8. decembar, dan kada su prije 29 godina ubili Lennona i kad nas je prije (zar već?) osam godina napustio Mirza Delibašić Kinđe. I doista, bio bi red da ova godina konačno prođe. Nekako smo se u njoj nadobijali šamara: od Evropske unije kao da nikad nismo bili dalje, nije se ušlo niti u NATO, što je izgledalo krajnje izvjesno, nije promijenjen vizni režim, stopa nezaposlenosti je velika, povećan je i broj nepismenih, javna potrošnja je davno premašila prihode, živi se teško i neizvjesno, veliki broj ljudi je na na granici ili ispod nje kad je siromaštvo u pitanju. Svijetu kao da nikad nije bio potrebniji punk, iskreni protest nekoga ko bi poput Sex Pistolsa zavikao: "Bože čuvaj fašističke režime stvorene tobože tebi u čast/nema budućnosti za tebe i mene/ ona postoji samo za vlast."

Koja godina, tačno?


Ako iskreno pogledamo unatrag treba biti iskren pa poput Newsweeka utvrditi da je ključna godina za novi poredak u svijetu ne 1989., kako se najčešće misli, nego 1979. Muzičkom industrijom je zavladao kičasti disco zvuk: harali su Donna Summer, Gloria Gaynor, Bee Gees, grupa "M" i snimljen je možda najvažniji hit za sljedeće dvije decenije, pjesma grupe Buggles Video killed the radio star, koja će u dobroj mjeri odrediti pravac razvoja glazbenog tržišta. Što se političkog registra tiče, nema sumnje da posljedice događaja iz te godine traju i danas: Amerikanci su naoružavali Afganistance koji su ratovali protiv SSSR-a, u Iranu je zbačen šah Reza Pahlavi, a zatim je krenula talačka kriza u kojoj je 3000 radikala zauzelo Ambasadu SAD-a i zarobilo 90 ljudi. Papa Ivan Pavao II je posjetio rodnu Poljsku, što je bila prva posjeta poglavara Katoličke crkve nekoj komunističkoj zemlji, sandinisti su preuzeli vlast u Nikaragvi gdje je područje Centralne Amerike (p)ostalo nestabilno, a model koji su uspostavili Ronald Reagan i Margaret Thatcher je, konačno porazio sve ostale. To je model krajnje neselektivnog zatvranja radnih mjesta bez socijalnog osiguranja, princip u kojem bogati postaju još bogatiji, a siromašni – siromašniji. Sve pod zastavom velikih korporacija koje služe kao supstitut države i njen Veliki brat. Suštinski je to model rabijatnog kapitalizma koji Naomi Klein zove Civilizacijom šoka, koji i danas vlada poprilično opustošenim svijetom.

Nije bilo bolje, bili smo mladi

Prošlost, dakle, nije bila bolja, nego je nama koji smo je preživjeli sve moglo tako izgledati. Možda je, naprosto, sve bilo lakše jer smo bili mlađi. Ali, s druge strane nije da se čovjek nema čega sjećati: bilo je to vrijeme apsolutnog uspona bosanskohercegovačke privrede Energoinvest, Unioninvest, Hidrogradnja, UNIS, FAMOS, HEPOK zapošljavali su hiljade radnika i razgranali poslove po svijetu, Košarkaški klub Bosna se penjao ka vrhu Evrope, banjalučki Borac je to u rukometu već bio obavio, stasavala je scena iz koje je nekolicina bendova postala bitna činjenica u jugoslovenskom rokenrolu, tada najboljem u Evropi iza britanske i njemačke, naravno. Osamdesete su protekle u olabavljivanju komunističkog režima i nagovijestile su pad ekonomije koji će inicirati ionako krhku konstrukciju (među)nacionalnih odnosa što će kulminirati ratom i pustošenjem. U devedesetim dobro je mogla živjeti samo kasta ratnih dobitnika i nekoliko prstenova oko njih. Dobar dio njih je okrvavio ruke i u nekoj je mjeri kažnjen, u Haagu ili na domaćim sudovima. Drugi dio te društvene grupacije se obezbijedio i živi uglavnom udobno, daleko od očiju javnosti i održava poslove stečene ratnim vezama. Narodu, ili narodima ostalo je da ponovo izabira ili, u manjoj mjeri proklinje vlast koja im je umjesto jedenja zlatnim kašikama ugurala u ruke jedva i drvene.

Razlog i svrha postojanja

Cijele države, poput Latvije ili Islanda bankrotiraju, a s nivoa života prosječnog stanovnika u smislu zadovoljenja osnovnih potreba, dosta ljudi će ustvrditi da se živjelo bolje čak i iza tzv. Gvozdene zavjese. U tom smislu krajnje precizno zvuči izjava Vesne Pusić, kandidatkinje za predsjednicu Hrvatske, koja najvjerovatnije neće proći: slijedom okolnosti kojima smo izloženi proteklih dvadeset godina izgubila se svijest o temeljnoj svrsi i razlogu za postojanje države. To poimanje je nestalo iz naše svijesti, ali i iz zakonodavstva pa je danas moguće donositi zakone koji ograničavaju ljudska prava i slobode.

Tu negdje bi i stala priča o kraju ove decenije koja je trebala obezbijediti koheziju onoga što su rasule devedesete. Trebala je to biti decenija ekonomskog stabiliziranja, možda i udruživanja u cilju zajedničkog puta prema Evropi, ali od toga nije bilo nšta. I očigledno neće biti dok se ne promijeni vlast, odnosno princip vlasti koji svoj kriminal i zaduživanja krije iza "nacionalnog interesa".

Kad se sve oduzme i zbroji, nije ni čudo da smo postali društvo sjećanja. S druge strane u tom svijetu je puno lažnog lamentiranja i našminkavanja biografija, jer princip sjećanja je uvijek varljiv. Sindromi "je l' Sarajevo gdje je nekad bilo?" i "nema više one prave raje" jednostavno nisu autentični, jer za to "krivo srastanje" smo većinom sami odgovorni, baš kao i zato što smo još uvijek taoci korumpirane vlasti. A i objektivno, bolje se sjećati Emerika Bluma ili Ratka Radovanovića, nego Muhameda Šaćirbegovića i onoga u što se danas, recimo, pretvorio Košarkaški klub Bosna.

Možda sam, dakle požurio sa ispraćanjem godine, i ako na privatnom nivou i nije bila loša, samo sam htio podijeliti nadu o kraju jedne epohe koje bi se najbolje bilo ne sjećati.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: