KOLUMNA / Društvo besposlenih uhoda ili Bogati, s kim je Angelina jutros kahvenisala!?
Deset godina je kako se u Tuzli održavaju književni susreti "Cum grano salis", na kojim se dodjeljuje i nagrada "Meša Selimović" za najbolji roman. Ove godine je u uži izbor stigla i jedna knjiga koja svojom slojevitošću i mogućnošću čitanja u više različitih ključeva, na neki način, osvjetljava većinu ćorsokaka u kojima se nalaze oni o kojima knjiga govori: njezina tema je Sarajevo, i pretežno muslimanski svijet u njemu.
Vremenski okvir ovog djela smješten je u kraj 16. i početak 17. stoljeća, u vrijeme kad se počinje događati pad Otomanske imperije. Jedan od centralnih događaja u romanu, oko kojeg se vodi jedna od glavnih rasprava tumačenja vjere uopće, je poraz u pomorskoj bici kod Lepanta (Patraski zaliv u Grčkoj) 1571. godine, gdje je turska mornarica izgubila prevlast nad istočnim Sredozemljem, čime je počeo raspad Carstva. No, ono će ostati dovoljno jako da, na ovaj ili onaj način, ostane u Bosni još dva i po stoljeća: nikada u povijesti nismo bili "jaki" na promjenama, reforme u tim društvima događale su se sporo ili nikako, uglavnom kao posljedica promjena globalne ravnoteže, vrlo rijetko, skoro nikada, promjene su dolazile iznutra.
Nastavak tradicije
Fatalizam i mirno podnošenje sudbine jedne su od osnovnih mentalitetskih karakteristika tog svijeta, i onda nije čudo da su ga njegovi veliki umovi napuštali: roman "Pjesme divljih ptica", u jednom smislu nastavlja pripovjedačku tradiciju koju su u našoj literaturi utvrdili Andrić i Selimović. Riječ je o historijskom romanu u kojem, ukoliko prihvatite alegoriju i oslobodite se zadanog okvira, dobijete uglavnom tačnu sliku današnjeg vremena: potkupljive i zadrigle vjerske prvake koji prodaju fetve i hutbe, trgovce koji švercujući svime i svačim, potkradaju i slabe državu i ne mare za vjeru kojom prikrivaju svoju duhovnu ispraznost, te mlade i agresivne vjernike koji traže apsolut u vjeri ne uspostavivši vlastite kriterije. Drugi i drugačiji se ne priznaju. I još kad se u sve to umiješa sjajno poznavanje principa vjere, jer pisac je upravo to – akademik i teozof, što na neki način i može biti i manjkavost ove knjige.
Čitaocu, ipak, treba vremena da zavoli likove iz romana, ali sve je tu: i rascjepkanost na pojedine vjerske grupacije, te potkupljivost i odsustvo duha vremena kod većeg dijela profesora medrese. To je sasvim dobar presjek stanja u kojem se nalazi današnji najbrojniji narod u Sarajevu i BiH. Je li onda čudno što nam Međunarodna zajednica ne ukida vize, što nema investicija, što hiljade radnika ostaju na ulici, što nam država iz dana u dan propada, i što nas svaki dan iznova ostavljaju mladi ljudi koji bi u budućnosti mogli biti briljantni umovi?
Pukovnik i pokojnik
Nije, jer nismo stvorili društvo koje ne može odgovoriti niti zahtjevima vremena, niti državi koju smo dobili. Unutar bošnjačkog korpusa stvoreno je gazdinsko-feudalno, pseudoorijentalno društvo u kojem manji dio raspolaže velikim kapitalom, dok svoje "podanike" drži na uglavnom malim plaćama i u velikom neznanju. Državni aparat je glomazan i prespor, i tako dalje i tako dalje... A od radnje romana prošlo je "samo" 400 godina.
Da ne idemo previše unatrag, dovoljno je pogledati u blisku prošlost: industrijalizacija Bosne i Hercegovine koja se afirmirala u socijalističkom vremenu stvorila je kakvu-takvu građansku klasu koja je ratom uništena. Umjesto fabrika i poljoprivrednih kombinata, dobili smo prodajne centre, građevinsku, farmaceutsku, liječničku, u osnovi trgovačku mafiju, koja funkcionira na rodovsko-korupcijskom principu. Zanati su skoro protjerani, a akademske titule devalvirane: stvoreno je društvo zavisti i uhođenja, a prezren individualni i intelektualni rad i bilo kakvo progresivno djelovanje. Medijski i fizički agresivno, naučno irelevantno, politički neproduktivno i ekonomski neuspješno ovo društvo bi se najlakše moglo nazvati društvom uhoda i nasilja, koje je baš onakvo kao u romanu Enesa Karića.
Glavni paradoks tog stanja je što ono nije sasvim orijentalno (jeste utoliko što nečinjenjem pušta vrijeme da u svakom smislu nepovratno prođe) – jer sasvim nam dobro ide površnost koju donosi u osnovi zapadnjačka kultura spektakla. S druge strane, ono je duboko regresivno jer je u javnom diskursu vjerski segment neizbježan. To znači da smo natjerani u stanje da trebamo biti sretni što je Muamer el Gadafi u pauzi estradnih iftara s Berlusconijem i njegovim pratiljama preuzeo finansijske obaveze gradnje rezidencije poglavara Islamske zajednice ili to da se Angelina Jolie našetava po Predsjedništvu u Titovoj ulici, a ne, recimo, na (nekad Titovim) Brijunima.
Egzil i kahva
Tako je dezorijentiranost svijeta, u jednom smislu, našla potpuno plodno tlo kod nas, i tako je stvoreno samodovoljno, a u osnovi nezanimljivo i limboidno današnje Sarajevo. U tom smislu je i sudbina glavnih junaka "Pjesama divljih ptica", filozofa Hasana, softe i budućeg muderisa Skendera Hume, nekako potpuno zakonomjerna. Oni bivaju istjerani iz medrese i završavaju tamo odakle su krenuli: prvi u tekiji u Pruscu, sabirajući ono što je ostalo od njegovih misli, a drugi u avliji u Mostaru, praveći lijekove i mehleme prema receptima koje mu je ostavila majka. Uostalom, nisu li i oni čiju pripovjedačku tradiciju Karić nastavlja, trajno napustili Sarajevo, ne osvrćući se za njim, ali i potajno čeznući za iskrom ljepote, one koja se osjeti i u "Pjesmama divljih ptica"?
Književni susreti "Cum grano salis danas" – i poslije svega što im se dogodilo, ali o tome nekad na miru i mimo malog jubileja – su jedna od rijetkih oaza slobodne misli. Pogotovo u književnosti. I ako "Pjesme divljih ptica" ne dobiju nagradu za najbolji roman, ništa strašno po knjigu. Ali, taj će roman ostati svjedočanstvo o barem dvama vremenima, onom o kojem je pisano i, još i više, onom u kojem je nastajao. Dobu uhoda i ispijanja kafa s Angelinom Jolie.
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
