Majka moje majke, dakle moja nana ili baka, kako vam drago ulazi u stotu godinu života. Rođena je u Bileći, Istočna Hercegovina, a većinu života je provela u Mostaru, gdje je rodila petoro djece i doživjela desetoro unučadi, od kojih je jedno i ovaj što to bilježi. U Drugom svjetskom ratu, svi članovi njezine porodice su izbjegli iz mjesta koje je najpoznatije po vojnom garnizonu i činjenici da su čak dva dobitnika Oscara (Karl Malden i Dušan Vukotić) upravo odatle. Odatle je, porijeklom i Emir Kusturica, odatle je i veliki broj intelektualaca, od braće Vučinić i braće Dedijer, preko velikog pisca Mirka Kovača, do jednog od najvećih pjevača sevdalinki u povijesti Safeta Isovića. To podneblje, kao rijetko koje, rađa darovite ljude. I kad, poput moje nane, nisu velikog obrazovanja, jako su inteligentni i sjajni su pripovjedači.
Ispod Titove slike
U zbjegu koji je 1942. godine išao prema Tuzli, bili su i njeni roditelji koji su jedni od malobrojnih koji su uspjeli stići na odredište, i tamo umrli. Čudno, kako je Tuzla i u ovom ratu bila mjesto za spas, mjesto krajnjeg odredišta nakon srebreničkog egzodusa. Ipak, svi se ni tada nisu dočepali grada soli. Negdje uz Drinu nestao je njezin brat, tada 25-godišnjak. O tome se u kući nikada nije puno govorilo. U dnevnoj sobi je uvijek stajala Titova slika, i potomstvo je raslo uglavnom ne misleći na istinu da je neko njihov nastradao zbog toga što se drukčije zove.
Takve grozne priče nisu bile za dječije uši, pa sam tek nedavno, kad više nikome nije prijetila nikakva opasnost od konsekvenci, saznao stinu o tome. Dobro je da je tako, jer bi odrastanje pod tim opterećenjem, svakako, donijelo neku vrstu zazora ili, ne daj bože mržnje, prema nekome u čije su ime činjene takve stvari.
Ipak, u razmišljanjima paralele su se same nametale: majčin je ujak, odnosno daidža, na početku Drugog svjetskog rata imao tačno onoliko godina koliko je meni bilo kad je počeo rat 1992. godine, a na istom mjestu je, iznad lijeve lopatice imao isti onakav biljeg s kakvim sam rođen 25 godina nakon njegove smrti. Pronicanje u takve čudne koincidencije (ili zakonitosti) pokretačka su snaga pisanja: biografija toga čovjeka je jedna od miliona onih koje ostanu neispisane ili neizrečene, jer su pahuljice, poput miliona sličnih nestalih u ratovima, logorima, ili zbjegovima. Povijest našeg svijeta je, zapravo, povijest bježanja. Od istine, i od fizičkog nestanka.
Isti jezik
U svojoj knjizi Jezik Trećeg Reicha (Lingua Tertii Imperii), fascinantnoj filološkoj bilježnici i jednom apsolutno uzbudljivom i živom tekstu iz toga doba, njemački pisac i teoretičar književnosti Victor Klemperer (1881. – 1960.), navodi nešto u čemu se moguće prepoznati. U toj knjizi – dragulju, zasnovanoj na analizi svakodnevnog i javnog govora za vrijeme Hitlerove vladavine u Njemačkoj, navodi se i ovo: "Od ljeta 1944. godine, iznova je na tužan način zaživjela jedna donjonjemačka riječ koja je u zemlji već odavna pripadala povijesti, riječ Treck (povorka, zbjeg). (...) Sada su svim seoskim cestama prolazile povorke preseljenih ljudi i izbjeglica, koje su se s Istoka vraćale kući u njemačka područja."
Svi ratovi, zapravo, govore istim jezikom: raseljeni ljudi, izbjeglice, povorke, područja. Sudbine na kojima se one prelamaju su zapravo povijesti (pre)dugih života, sudbine kakva je ona kroz koju je prošla naša majka (Hercegovci otežu kraj drugog sloga), unatoč svim nedaćama i fašizmima koji su decenijama trali taj svijet. Ako 21. vijek u kojem smislu odnese duhovnu pobjedu, to bi morala biti pobjeda uklanjanja posljedica fašizma, posljedica masovnog istrebljenja ljudi zbog toga što su druge vjere, nacije, drugog imena, ili, naprosto, drugog političkog opredjeljenja.
Iznutra i izvana
Zato je kod nas, teško doživjeti stotu. Teže nego u zemljama Beneluksa, ili u Skandinaviji. Te nedovršene biografije, nesmještanje pojava u pravi kontekst, izmišljanje prošlosti, taj krug vječitog ponavljanja istog rađaju stalno iste pokušaje da se propalim ideologijama da novo, "nerasvijetljeno" mjesto u historiografiji i literaturi. Poplava književnosti i pseudo dokumentaristike koja veliča snage poražene u 2. svjetskom ratu, da ne idemo dalje, sve samo otežava. "Pravi život u NDH", "Četnički pokret iznutra", "Istina o emigraciji" i slični naslovi su najčešće pilule za produžavanje mržnje, otežavanje stanja u kojem ovo društvo živi zadnjih bog te pita koliko. To je, zapravo, stanje zbjega, vječitog straha za životni prostor, nešto u čemu se živi nekvalitetno i neredovno i gdje malo koja glava dočeka miran i zaslužen kraj.
I kad se sve to složi, dobro je da se krenulo sa sankcioniranjem. BiH je dobila Zakon o zabrani svih fašističkih i neofašističkih organizacija i upotrebe njihovih simbola u Bosni i Hercegovini je usvojen. Kaznene odredbe se kreću od 3.000 KM koliko može dobiti službeno lice ili odgovorna osoba koje omogući registraciju zabranjenog udruženja ili ne izvrši njeno brisanje, do 50.000 maraka, koliko iznosi maksimalna kazna za pravno lice koje organizuje okupljanja pripadnika zabranjenih organizacija. Holokaust, genocid, zločini protiv čovječnosti, rasna diskriminacija u uređenim državama se kažnjavaju, a negdje je to uređeno Ustavom, negdje krivičnim zakonima. Kod nas su, eto, uvedene novčane kazne, pa će i taj dio predizbornog rašomona biti iznimno zanimljiv. Stižu proljetna okupljanja raznih Obraza, Otadžbinskih frontova, Ozrenskih četnika, ili patriotskih udruženja sa simbolima SS-a koji šalju pozive na ujedinjenje: na njih treba odgovoriti rezolutno, sudskom praksom. Po džepu. Smrt fašizmu, reklo bi se. A smrt iz prikrajka čeka i narode koji dobro ne razumiju vlastita iskustva. Krajnje im je vrijeme, jer samo tako, gledajući u budućnost, mogu "doživjeti stotu".
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
