Dodikovi samari na srpskim leđima
Narodi su svojim vođama često praštali sve, i luksuz i lopovluk i strahovladu, pod jednim uslovom: da vođe ispunjavaju njihove pritajene želje. Na tu kartu, stiješnjen osnovanim sumnjama da pljačka i entitet i njegovo stanovništvo, odavno igra, sad već panično i napadno, i Milorad Dodik.
Ta pritajena želja u ovom slučaju se zove srpska samostalnost, bilo u vidu nezavisnosti Republike Srpske ili, pak, u pripajanju nečemu što bi se zvalo "Velika Srbija“. Ne treba biti volšebni čitač misli da bi se shvatilo kako je srpski narod u Bosni i Hercegovini, koj je u tom smislu trovan skoro dvjesto godina, zagrizao udicu i grčevito se uhvatio za tu fiks-ideju. Otud i samouvjerenost Dodikovih trbuhozboraca u Parlamentu BiH, koji su sredinom sedmice zatražili da se, pod plaštom statističkih istraživanja, javno provede testiranje narodnog raspoloženja prema državi Bosni i Hercegovini.
Isti je razlog i za energično odbijanje ovih parlamentarnih prijedloga, s kojim su reagovali predstavnici bošnjačkih stranaka. I jednim i drugim je, naime, jasno šta narod misli.
Kad bi se, recimo, provelo predloženo referendumsko izjašnjavanje, znatna većina Srba u Republici Srpskoj nesumnjivo bi rekla „ne“ Bosni i Hercegovini. Za to "ne" čak ne bi bio odlučujući ni dva stoljeća star agresivni i sistematski proces posrbljivanja bosanskih pravoslavaca; dovoljno je samo ono što se, u Miloševićevoj režiji, dešavalo od Gazimestanskih bojnih pokliča do danas. Rat je učinio svoje, a potom i poraće u kojem su se, u ime Srba, jedan za drugim prsili razni nacionalni opsjenari, čija promenada je u liku Milorada Dodika dobila svoj završni čin.
Svakakve je gadosti, političke i druge podlosti izgovarao i svojedobno režirao Radovan Karadžić, ali mislim da se bez pretjerivanja može zaključiti da je dobio nasljednika koji ga po svemu prevazilazi – Milorada Dodika. Dvometraš iz Laktaša već dvije i po godine, kad god i gdje god stigne, među svojim sunarodnicima sije otvorenu i agresivnu mržnju prema Bosni i Hercegovini. Šta je on sve u tom smislu nalupao, malo je samara na koje bi se sve smjestilo. A natovareni su, vještom propagandnom i političkom igrom, na leđa srpskom narodu u Bosni i Hercegovini. Da bez prestanka tegli balast jedne nacionalističke ideje koja je ne tako davno doživjela i politički i vojni fijasko.
Za zablude se kaže da se razbijaju. U tom smislu i zablude većeg dijela srpskog naroda u Bosni i Hercegovini mogu biti rablažene i na kraju razbijene samo u procesu sličnom onom u kakvom su stvorene, ali sa suprotnim predznakom. Na zablude se, dakle, mora udariti svestranim i slobodnim informacijama, unutarnacionalnim dijalogom i sučeljavanjem ideja o poziciji, interesima i potrebama srpstva u državi Bosni i Hercegovini, a protiv stoljetnog papagajisanja i prepisivanja Garašaninove formule o imperativnom teritorijalno-nacionalnom sjedinjavanju svih Srba na ovom dijelu Balkana.
Jer ni Srbe, kao ni bilo koji drugi etnički kolektiv, niko nikakvom močugom neće natjerati da misle drugačije. Oni drugačije moraju smisliti – sami. A da bi to mogli, potrebno je da im se omogući potpuno drugačiji, demokratičniji i liberalniji metodološki, idejni i informativni okvir, od onog u kakvom sada bitišu.
Mislim da će Milorad Dodik vrlo brzo nestati sa političke scene, žigosan kao manipulant, prevarant i kriminalac. Nakon epizode sa višemilionskim kreditnim poklonom sopstvenom golobradom sinčiću, njegovo srpskorepubličko građanstvo i seljaštvo konačno je shvatilo kakva im se fukara na leđa natovarila. No, sumnjam da će samo to biti dovoljno za razbijanje velikosrpskih iluzija posijanih u Miloradove političke brazde, zbog, ponavljam, poznate sklonosti naroda, ne samo srpskog, da svojim vladarima puno praštaju ako im se čini da oni mogu ispuniti njihove pritajene nacionalne želje.
Potrebno je, dakle, u prvom redu poraditi na razbijanju medijsko-informativne feudalne stege i totalitarne strahovlade kojom su dodikovci okovali Republiku Srpsku. Potrebno je stvoriti situaciju u kojoj će ljudi doći u poziciju da se opredjeljuju na osnovu onoga što vide i čuju, a ne onako kako ih vođe i vođice instruiraju i dresiraju.
Mislim da bi većina Srba koji bi na famoznom referendumu, testiranju ili anketiranju danas Bosni i Hercegovini rekli "ne", brzlo došla, ako ništa drugo, u ozbiljnu dilemu o opravdanosti i učinkovitosti takvog razmišljanja. Kad bi se unutar srpskog korpusa poveo otvoren i intenzivan dijalog, kakav Dodikova vlast svim silama ometa i zabranjuje, ljudi bi shvatili mnogo toga, a prije svega jednu elemenentarnu stvar – da nijedna od ključnih, egzistencijalnih nedaća koje danas u BiH pogađaju Srbina ne proističe iz činjenice da živi u tronacionalno i dvoentitetski komponovanoj državi Bosni i Hercegovini. Njihova nevolja, kao i nevolja drugih BH naroda, proističe iz loše organizovanosti, nefunkcionalnosti i političke rastrganosti te države. Njeno sređivanje i bolje funkcionisanje stoga su imperativ svakog stanovnika i svakog nacionalnog kolektiviteta u ovoj zemlji, pa tako i srpskog.
Nisam pametan da prognoziram kad će se to desiti (i da li će do toga ikad uopšte doći), ali sam siguran da se može dogoditi jedino rečenim putem i metodom. U tom smislu, razvlašćivanje i raskrinkavanje trenutno glavnog srpskog opsjenara, Milorada Dodika, preduslov je da u toj baruštini ipak nešto krene da se mrda. Pod njegovom stegom, sve dok traje, i Srbi i Bosna i Hercegovina na sigurnom su i neprestanom gubitku.
