U projekt se svojim sjećanjem uključilo oko 1.500 ljudi, a rezultirat će knjigom u kojoj će, osim kratkih sjećanja, biti predstavljeni prikupljeni dokumenti - fotografije, dnevnički zapisi, crteži, pisma...
Portal Klix.ba, medijski pokrovitelj projekta, ekskluzivno donosi jednu od priča iz trećeg dijela knjige.
Kad se sjetim džemića
Kupujući namirnice, na džemiće naletim u svakom supermarketu. Nikad ih ne kupim! Pogledam cijenu, vidim piše 0,10 KM, neću iz inata da ga kupim jer bih tad za jeftine pare kupio jedno duboko sjećanje iz djetinjstva. Jeftino!
Sjetim se ratne 1993. godine, živjeli smo na Ali-pašinom Polju. Babo na liniji, mama na poslu, a brat i ja u stanu čekamo mamu da nam odobri izlazak u haustor. Bratu tad bi 12, a meni 8 godina.
Tog dana pokuca neko na vrata. Brat upita ko je, a ženski glas s druge strane govorio je: "Djed Mraz." Bila je to Džana sa trećeg sprata. Džana je radila u IFOR-u, i svoj djeci iz haustora je donosila slatkiše, pa tako tog dana i nama donese. Željni svega u ratu, ko djeca, odmah smo zavoljeli tu ženu.
Sjećam se mama je radila za šteku sarajevske Drine, koju smo brat i ja uredno slagali u ormar, štedjeli smo. Kad mama uštedi koju kutiju viška, davala bi nam da na pijaci kupimo tri žvake za tu kutiju cigara.
Mama nam je dozvoljavala da se igramo samo ispred haustora. Bože dragi, nikad složniji nismo bili kao u ratu. Granate su često padale, tako da nam je haustor ostao jedino igralište.
Tog dana igru nam je prekinuo dolazak transportera IFOR-a, koji je dovozio Džanu s posla. Mi djeca od milja smo ga zvali 'žabac'. Francuski vojnici bacali su djeci džemiće. Za sekundu bi nas se oko transportera skupilo dvadesetak. Od tog dana, svakog narednog smo čekali Džanu i francuske vojnike.
Željan svega u ratu, kao i sva djeca, gurao sam se ne bih li i ja uhvatio koji džemić. Dva-tri dana sam se gurao sa starijim dječacima, ali taj dan mi je sam pao u ruku. Kako sam bio najmanji koji je uhvatio džemić, dječak Edin iz drugog haustora uze mi džemić iz ruke. Progovorio nisam, toliko radostan što ga dobih, a odjednom ga više nemam. Bože dragi, koliko mi je značio tad taj džemić! Počeo sam plakati, svi su me gledali. T.M.P. br. 2 sve do sedmog sprata odzvanjao je mojim plačem. Mama me dočeka na pragu s pitanjem: "Almire, šta je bilo?"
"Uzeo mi Edin džemić!"
Mama me uz blagi osmijeh zagrli i reče: "Biće džemića."
Ali mene to nije utješilo, već sav uplakan otrčah do prozora gledajući djecu kako se još uvijek guraju. U toj masi vidim i Edina! Plačem i kroz suze ga kunem i psujem mu sve što stignem. Sjećam se riječi: Edine, dabogda ti zadnji bio. Šta sam tad znao... rat, a željan svega. Edine, halali! Majka me gleda i pušta me da plačem jer zna da bi me samo taj džemić smirio, a njega mi ne može dati. Dobro se sjećam tog dana, ali se ne sjećam kako sam se smirio. Vjerovatno je granata negdje u blizini "udarila", pa sam od straha zaboravio na džemić.
I sad šetajući po supermarketima uvijek stanem pored police i gledam džemiće sjećajući se tog dana.
Neću bolan iz inata da ga kupim, neću kad je 0,10 KM, više vrijedi ovo sjećanje. Tog dana sa svojih osam godina rat me naučio da me sitnice čine sretnim. Tad mi je džemić bio sve. Kupit' ga nikada neću, al' kad ga dobijem ništa mi slađe neće biti pojesti nego taj džemić.
Almir, 1985.
