{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Dječak Alen rođen je nakon silovanja: Majka ga nije htjela ni podojiti

18.7.2014. u 20:46
248
Dječak Alen rođen je nakon silovanja: Majka ga nije htjela ni podojiti
248
Najmanje 61 dijete u BiH je rođeno nakon silovanja u ratu i većina ih ne zna istinu o svom porijeklu. Silovane žene teško pričaju o svojoj sudbini. Neke od njih su se razvele, a neke se gnušaju od pomisli na brak.
Novorođenog Alena majka nije htjela podojiti (Foto: CIN)
Novorođenog Alena majka nije htjela podojiti (Foto: CIN)


Alena Muhića majka nije htjela podojiti kada ga je rodila prije dvadeset i jednu godinu u opkoljenom Goraždu. Nije se željela vezati za dijete rođeno nakon silovanja, ostavila ga je na brigu bolničkom osoblju i otišla u inostranstvo. Alen oca smatra zločincem, a majku, koju nikada nije upoznao, ne želi ni vidjeti.

Danas živi u Goraždu, u porodici koja ga je kao bebu usvojila i hrabro mu, kada je imao jedanaest godina, kazala istinu o njegovom porijeklu.

Njegova biološka majka je, prema podacima udruženja "Žene žrtve rata", jedna od najmanje 20.000 žena silovanih tokom rata u Bosni i Hercegovini. Preciznih podataka o broju silovanih žena nema, jer one teško pričaju o strahotama koje su prošle i traumama s kojima i danas žive. Pojedinci i grupe zlostavljali su tokom rata žene iako one nisu bile direktna prijetnja. Zatvaranje u logore i sistematsko mučenje i ponižavanje žena bilo je dio strategije zaraćenih strana.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) su, u okviru projekta Usmena istorija, razgovarali sa preko stotinu žrtava rata. Među njima je i 25 žena, od kojih su neke u ratu bile silovane ili na drugi način ponižavane i mučene. Mnoge od njih nisu mogle otvoreno govoriti o mučnim iskustvima, pa nisu ni pristale na snimanje razgovora, dok su neke zamolile da se snimljeni intervjui ne objave.

Naše sagovornice pokušavaju živjeti normalnim životom, neke su u izbjeglištvu, daleko od mjesta zločina, neke se nikada nisu udale dok neke žive same nakon razvoda. Različitih nacionalnosti i godina, udaljene kilometrima, ove žene, od kojih su mnoge u ratu izgubile najbliže, dijele istu sudbinu.

Bijeg od sudbine u Ameriku



"Da ti kažemo istinu, ti nisi naš sin. Sad jesi, al' smo te usvojili", tako su Muharem Muhić i njegova supruga svom usvojenom sinu Alenu saopštili istinu o njegovom porijeklu kada je imao jedanaest godina.

Alen biološkog oca smatra zločincem, a majku ne želi upoznati (Foto: CIN)
Alen biološkog oca smatra zločincem, a majku ne želi upoznati (Foto: CIN)


Novinari CIN-a su saznali identitet Alenove biološke majke. Ona je silovana u Miljevini kod Foče 1992., kada su pripadnici Vojske Republike Srpske zarobili većinu mještana bošnjačke nacionalnosti te muškarce razdvojili od žena, koje su zlostavljali i silovali. Nakon silovanja Alenova majka ostala je trudna i bila je zarobljena sve do poodmakle trudnoće, a razmijenjena je krajem 1992. godine.

Tada je zajedno sa oko 200 drugih žena, uz majku i sestru, prebačena na teritorij pod kontrolom Armije BiH, odakle su pješice otišle do Goražda. Imala je tada 30-ak godina, a trudnoću je krila steznikom preko stomaka.

Kada su pješice prešle od mjesta Osanice do sela Berič, smještene su u fiskulturnu salu. Alenova majka krila je tada trudnoću od ljekara i tek je kasnije u goraždanskoj bolnici zatražila pomoć žaleći se na stomačne tegobe. Tada je i rodila dijete kojem nije dala ime.

Nije ga htjela ni nahraniti svojim mlijekom jer se plašila da će se vezati za dijete koje će je podsjećati na silovanje. Preko planinskog prijevoja Grebak, jedinog prohodnog puta, otišla je za Sarajevo, a danas živi u SAD-u.

O Alenu su se od prvog dana brinuli osoblje bolnice i porodica Muharema Muhića, koji je također radio u bolnici.

"Nije bilo ni vode ni struje, bilo je svaki dan granatiranje, mrtvih i ranjenih stalno. Mi smo njemu poklonili pažnju, sve osoblje bolnice, a ja sam tada stanovao preko puta bolnice, tako da sam dijete često donosio kući i navečer ga vraćao u bolnicu", priča Muhić.

Brzo su se navikli na dječaka i zavoljeli ga kao člana porodice. Dali su mu ime Alen.

"Moja žena i kćerke su mi često govorili 'Donesi ga babo, neka ga kod nas, da ga najedemo'“, kaže Muhić u razgovoru za CIN.

To su bili teški dani za stanovnike Goražda. U opkoljenom gradiću na Drini, uz male količine hrane, bez struje i bez normalnog snabdijevanja vodom, živjeli su i oni koji su izbjegli iz okolnih podrinjskih gradova. Hrana se doturala iz centralne Bosne "Putem spasa", preko Grepka, ali je i ta veza prekinuta te je grad ostao potpuno blokiran.

Kada je čuo da u bolnici više nema mjesta za malog Alena i da će ga dati Crvenom krstu, Muharem je otišao kući.

"Kćerke su me počele grliti i moliti 'Daj da ga mi čuvamo, kakva bude s nama sudbina bit će i s njim'", kaže Muharem.

Usvojili su Alena i danas je njihov sin. Znali su da mu moraju reći istinu o njegovom porijeklu jer nisu željeli da je sazna od drugih.

Porodica Muharema Muhića usvojila je Alena (Foto: CIN)
Porodica Muharema Muhića usvojila je Alena (Foto: CIN)


"Odjednom su mi mama i babo, sadašnji, rekli 'Moramo s tobom popričati!' Ja sam mislio: šta sam sad napravio!? Pitam ih šta sam sad uradio? Kaže 'Nisi ništa, ali moramo popričati'", prisjeća se Alen tokom razgovora s novinarima CIN-a.
Na početku je bio ljut na svoje roditelje jer mu istinu nisu rekli ranije, ali je s vremenom shvatio da je to bilo za njegovo dobro.

"Ne znam, osjećao sam nešto ovdje u grudima, htio sam da se ubijem“, priča i dodaje da će biti vječno zahvalan roditeljima koji su ga usvojili, jer nije "ostao u nekom domu, kao većina djece u ovom ratu".

Alen nema dobro mišljenje o svojim biološkim roditeljima.

"Na majku jesam ljut. Ne bih nikad želio da je vidim, zato što me je ostavila. (...) O ocu mislim kao i o svim zločincima. Jednostavno ne bih ga želio nikad vidjeti, i volio bih da mu se odredi najveća kazna, jer takvo nasilje nad ženama nikad ne bih odobrio, ne samo mojoj biološkoj majci nego nijednoj ženi na svijetu", priča ovaj hrabri 21-godišnjak.

Za zločine seksualnog nasilja počinjene u Foči tokom 1992. i 1993.godine, Haški tribunal je osudio Dragana Zelenovića na 15 godina, Dragoljuba Kunarca na 28 godina i Radomira Kovača na 20 godina zatvora.

Višegrad – za jednu mjesto zločina, za drugu spas



Za razliku od Alenove majke koja je spas od vlastite sudbine potražila preko granice, u Bosni i Hercegovini ostale su mnoge silovane žene koje se pokušavaju izboriti sa svojim bolom. Među njima je i 66-godišnja Milojka Antić, koja se zbog toga nikada nije ni udala. Ona živi u Višegradu, 45 kilometara istočno od Goražda. Do rata je živjela u blizini Konjica.

Zarobili su je 1992. godine zarobili pripadnici združenih bošnjačko-hrvatskih vojnih snaga i odveli u logor Čelebići. Tu je preživjela višestruko silovanje. Bila je zatočena 77 dana.

Za zločine počinjene u ovom logoru pred Haaškim sudom osuđeni su komandant logora i njegov zamjenik, Zdravko Mucić i Hazim Delić. Mucić je osuđen na devet, a Delić na osamnaest godina zatvora.

Milojka Antić (Foto: CIN)
Milojka Antić (Foto: CIN)


Po izlasku iz logora umrla joj je majka i danas živi sama. Ratna su dešavanja, kaže, utjecala na odluku da ostane sama i da nikada ne zasnuje svoju porodicu. Braka se boji.

"Da nije bilo ovako kako je bilo, ne bih sigurno ostala sama. Bojala sam se svak' će reć': 'To je ona što je bila u logoru, što je ovaj, što je onaj...' Uglavnom, ne bih smjela ući u to. Meni bi se gadio sada neki taj brak", kazala je Antić u razgovoru s novinarima CIN-a.

Oboljela je, često plače, ali se ne predaje.

"Ja sama ne znam kako sam ostala u pameti. Svašta sam mislila. Ili da napravim samoubistvo, ili nešto... Pa opet mi dođe, pa neću vala kada sam sve ovo prešla...", priča.

Iste godine kada je Milojka Antić silovana u Konjicu, u Višegradu su, u dvorištu porodične kuće, pripadnici srpskih vojnih snaga silovali Memnunu Jašarević i zaklali joj šesnaestogodišnjeg sina. Danas sama živi u Sarajevu, a Višegrad joj je simbol nepodnošljive boli.

"Rasporio mi je košulju, raščupao je i nasred dvorišta me je silovao", kaže Jašarević.

Sve je to gledao njen šesnaestogodišnji sin, koji se krio na gornjem spratu kuće. Kada su je silovali, vojnici su je natjerali da donese najoštriji nož koji ima. Tim nožem su joj zaklali sina.

"Mali je vidio, odozgo, i kad me je silovao u avliji. I mali je siš'o i rek'o 'Nemojte mi mamu...' On je njega uhvatio za vrat. (...) Mene su držali, da ne bi ga branila... On je samo rek'o 'Hodi vamo, Turčine', i nož mu ispod vrata... Ja sam mislila da su oni njemu samo kožu isjekli, oni su ga bacili, ja sam ga uhvatila... Mislila sam da su mu samo kožu, pokušala da mu vratim to, al' sam vidjela da krv ide iz grkljana. On je rek'o 'Mama pomozi m...' Dva je slova progutao, nije mogao izgovoriti, i samo je trznuo i ostao je mali u avliji", priča kroz suze.

Kasnije su je odveli u hotel "Vilina Vlas", u kojem je, prema dostupnim podacima, silovano najmanje 200 žena, među njima i 11-godišnja djevojčica.

Memnuna Jašarević (Foto: CIN)
Memnuna Jašarević (Foto: CIN)


"Možete zamisliti krik djeteta koje viče 'Nemoj, čiko, molim te!' To... da ti srce živoj pukne", prisjeća se Jašarević.

"Mamino srce lijepo. Doći će tebi mama ubrzo sine, bit će majka s tobom", plače Memnuna Jašarević i miluje staru fotografiju mrtvog sina.

61 dijete nakon silovanja



Do kraja 2013. godine pred Sudom Bosne i Hercegovine je okončano 36 predmeta koji su uključivali optužbe o seksualnom nasilju sa ukupno 45 optuženih. Trideset i tri optužene osobe su osuđene, a među njima i Željko Lelek, Boban Šimić i Nenad Tanasković za zločine u Višegradu te Neđo Samardžić i Radovan Stanković za zločine u Foči.

Bosna i Hercegovina je ovim presudama postala država sa najvećim brojem okončanih predmeta pred domaćim sudovima za seksualno nasilje u oružanim sukobima. No, većina počinilaca i dalje nije kažnjena, što ima negativan uticaj na žrtve i 20 godina nakon rata.

Prema istraživanju udruženja "Žene žrtve rata" koje je finansirala EU, potvrđen je broj od preko 20.000 žrtava silovanja. Projekt je realiziran kroz izjave 2.707 sagovornica koje su svjedočile o svom i silovanju drugih žena. Istraživanje je obuhvatilo žene svih nacionalnosti, a rezultati su pokazali da je među njima 95 posto Bošnjakinja. Najmlađa žrtva silovanja je djevojčica od 11 godina, a najstarija žena od 65 godina. Međutim, većina žena danas šuti o događajima unutar logora. Ovo udruženje je utvrdilo da je najmanje 61 dijete rođeno nakon silovanja.

Hotel Vilina vlas (Foto: CIN)
Hotel Vilina vlas (Foto: CIN)


Djeca koja su rođena nakon silovanja tragaju za svojim identitetom, a biološki roditelji ih uglavnom odbacuju.

"Neke su dale tu djecu na usvajanje, neke ostavljale kod silovatelja, a rijetke su zadržale tu djecu", rekli su nam u udruženju "Žene žrtve rata".

Za ovu djecu i njihove porodice tek predstoji suočavanje sa prošlošću i traganje za odgovorima koje, možda, za razliku od Alena, nikada neće dobiti.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: