{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Djeca iz tri etničke grupe zajedno u razredu: Pišem ćirilicu, čitam latinicu

13.5.2013. u 10:30
0
19
Djeca iz tri etničke grupe zajedno u razredu: Pišem ćirilicu, čitam latinicu
0
Primjeri škola u Brčko distriktu i Podrinju pokazuju da djeca iz tri etničke grupe u BiH mogu zajedno pohađati nastavu na različitim jezicima i nacionalnim programima obrazovanja.
U prvom razredu Četvrte osnovne škole u Brčkom sjedi sedamnaestero prvačića i sa školske ploče prepisuju slova koje je ispisala učiteljica Milica Jurić.

Na jednoj polovici ploče slova su ispisana latiničnim pismom, a na drugoj ćiriličnim. Djeca nisu zbunjena, već marljivo zapisuju svoja prva slova i tek povremeno pogledaju7 u smjeru ploče - neki od njih na lijevu, a neki na desnu stranu.

"Svako piše svojim pismom i govori svojim jezikom, a ja se trudim da govorim tri jezika", objašnjava učiteljica Jurić novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) koji su posjetili ovaj razred.

Kada su na jesen prošle godine roditelji upisivali prvačiće u Brčko Distiktu izjasnili su se na kojem jeziku i pismu žele obrazovanje za svoju djecu. Srbi su uglavnom birali srpski jezik i ćirilicu kao prvo pismo za svoju djecu, dok su Bošnjaci i Hrvati birali latinicu, odnosno bosanski i hrvatski jezik.

Međutim, djeca ne vode računa o programima i uče sve. Gledajući u njihove bilježnice, Jurić kaže da mnogi već znaju oba pisma i pomažu jedni drugima.

"Filip pomaže Kristijanu da piše na ćirilici. Meliha završi svoj rad na latinici pa pokazuje onima koji uče na ćirilici, a tek su pola godine u školi", kaže učiteljica.

U jedinom bosanskohercegovačkom distriktu ima 20 osnovnih i srednjih škola. Predstavnica Vladinog odjeljenja za obrazovanje Vlade Distrikta Brčko Mara Matkić kaže da je brčanski model jedinstven po tome što je pokupio najbolje iz tri obrazovna sistema i napravio jedan.

Prve ljubavi



Sead Šadić je maturirao u brčanskoj gimnaziji prije devet godina. Srednjoškolac je bio u vrijeme povratka prognanih u grad. Ovaj dvadesetsedmogodišnjak se sa smiješkom prisjeća kako su u njegovoj školi u prvu smjenu išli Srbi, a u drugu Bošnjaci. Kaže da se jednog petka dogodila tuča u kojoj su učenici srpske nacionalnosti pretukli Bošnjaka. Uslijedili su protesti, a potom i prekid nastave. Nakon toga su krenuli pregovori o reformi obrazovnog sistema koji su rezultirali novim modelom obrazovanja. Naredne generacije upisivane su u "mješovite" razrede.

Iako novi model nije primijenjen na Šadićevu generaciju, atmosfera u školi je bila pozitivna.

"Išli smo skupa na maturalnu ekskurziju i maturalnu večer", kaže.

Mara Matkić, predstavnica Vladinog odjeljenja za obrazovanje, u to vrijeme je bila profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Prisjeća se da su na početku uspostave ovakvog modela obrazovanja nastavnici vodili računa da ne dođe do bilo kakvih nacionalnih sukoba između djece. "Zapravo smo više mi bili u strahu, nego ti mladi ljud", kaže Matkić.

"Oni danas štite jedni druge. Vjerujte da se tu rađaju i ljubavi. Tu ne možete vidjeti prepreku i barijeru."

Kod nas u BiH



Prije rata djeca u BiH su zajedno pohađala iste škole po jedinstvenom nastavnom planu i programu. Svi su učili i ćirilicu i latinicu, no nakon rata su jezik i pismo iskorišteni za produbljivanje etničkih podjela u zemlji. Pod utjecajem politike na obrazovni sistem danas se u većini bh. škola provodi nametanje nastavnog programa većinskog naroda ili dolazi po potpune podjele djece po etničkim skupinama, čak i u istim školama.

"Ovakvo školstvo odgaja djecu da funkcionišu u jednoj zatvorenoj klaustrofobičnoj sredini", kaže Nenad Veličković, profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu. On je analizirao čitanke za osnovce za tri različita nastavna programa koja se provode u BiH. U knjizi Školokrečina zaključio je da se i kroz udžbeničku literaturu provodi nacionalistička indoktrinacija. U razgovoru za CIN Veličković kaže da je književnost najbolja podloga za provedbu nacionalizma jer se u književnosti pisac ne mora voditi činjenicama, nego ličnim doživljajem stvari.

Objašnjava da pisac može kroz subjektivni pristup praviti od jednog naroda žrtvu, od drugog naroda heroje, a to poslije ima utjecaj kako će djeca doživljavati narod kojem ne pripadaju.

Od Kravice do Konjević Polja



U mjestima gdje politika pravi podjele, jedina nada da djeca upoznaju jedni druge su prosvjetni radnici ili nevladine organizacije koje to čine na svoju ruku. Jedan takav primjer CIN je pronašao u bratunačkim mjestima Kravica i Konjević Polje.

Prosvjetni radnici Osnovne škole Petar Kočić bore se protiv podjela u obrazovnom sistemu. Sjedište škole je u Kravici, gdje stotinjak učenika sluša predavanje po srpskom nastavnom planu i programu. Škola ima područno odjeljenje u Konjević Polju. Tamo oko 140 učenika nastavu sluša po bosanskom planu i programu. Školske zgrade su udaljene oko 10 kilometara. Ista je administracija i isti prosvjetni radnici predaju na dva nastavna plana i programa. Iako pohađaju istu školu, djeca su se rijetko sretala i malo znala jedni o drugima. Kako bi se to promijenilo, udruženje Nansen dijalog iz Sarajeva iniciralo je vannastavne aktivnosti iz informatike, engleskog, folklora i sportskih sekcija.

Projekt je organizovan tako što se vannastavne aktivnosti održavaju za svu zainteresiranu djecu naizmjenično u zgradama u Kravici i Konjević Polju. S obzirom da ne postoji uređen prijevoz između ovih mjesta, direktor škole Savo Milošević i nastavnici svojim autima prevoze djecu iz jedne u drugu školu. "Naš zajednički interes je da omogućimo bolji suživot tog stanovništa, da pokažemo da je na ovim prostorima moguć suživot i da bez toga nema opstanka", kaže direktor Savo Milošević.

Političari ne podržavaju ovakve akcije, već insistiraju na podjeli školske administracije. U tome ih podržavaju i neki roditelji, jer su se u oba mjesta dogodila stradanja u ratu i to je ostavilo duboke posljedice i na Bošnjake i na Srbe. Ukoliko bi do podjela došlo, Milošević kaže da bi vannastavne aktivnosti bile prekinute, a time i kontakti među djecom.

"Nastao bi obrazovni geto", kaže direktor.

U razgovoru sa učenicima iz oba mjesta doznajemo da je na početku uspostave ovih međunacionalnih časova bilo međusobnih provokacija, ali da toga ima sve manje.

Lejla Čehić, učenica je osmog razreda i došla je iz Konjević Polja u Kravicu da sluša engleski. Ona kaže da prilikom tih susreta izbjegavaju temu rata. "Mi tada nismo ni rođeni i nemamo šta o tome pričati. To jeste naša historija i mi to moramo poštovati, ali ne možemo se sada mi boriti jedni protiv drugih zato što je to bilo. To je bilo i prošlo", kaže Lejla.

Bojan Mlađenović, učenik osmog razreda, i Ibrahim Osmanović, učenik sedmog razreda, idu zajedno na folklor. To su rijetki trenuci koje u školi provode skupa, jer Bojan pohađa školu u Kravici, a Ibrahim u Konjević Polju. Oni su najbolji prijatelji već nekoliko godina. Stanuju jedan do drugog u mjestu Sandići u blizini Kravice. Nakon škole često igraju fudbal. Bojan dolazi kod Ibrahima po pitku vodu, jer je njegova voda loša za piće. Oni imaju važnijih tema za razgovor, tako da o ratu ne pričaju.

"To je bilo i prošlo", zaključuju, hvatajući dah na klupi poslije odigranog kola u folklornoj sekciji - Bojan u nošnji srpskog, a Ibrahim u nošnji bošnjačkog naroda.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: