Kako je saopćeno iz ICTY-a, u svom obraćanju usredsredila se na korake koje je Tužilaštvo interno preduzelo ili predložilo kako bi se povećala efikasnost Međunarodnog suda.
Ti napori su usmjereni na tri aspekta aktivnosti Međunarodnog suda, među kojima je inicijativa tužiteljice za spajanje predmeta sa sličnom bazom zločina.
Njena druga inicijativa, koja je preduzeta pod pritiskom strategije okončanja rada Suda i uprkos snažnim protivljenjima nekih udruženja žrtava, bila je da se predloži prebacivanje predmeta protiv počinilaca srednjeg i nižeg ranga nacionalnim sudovima, te prijedlozi u pogledu svih mogućih mjera koje bi osigurale da su postupci samog Međunarodnog suda što je moguće efikasniji.
Tužiteljica se osvrnula na odluku usvojenu na Plenarnoj sjednici sudija 30. maja 2006. kojom su usvojene izmjene i dopune Pravilnika kako bi se pretresnom vijeću omogućilo da uputi tužioca da smanji broj tačaka optužnice.
Prema njenom mišljenju, takve upute sudskih vijeća mogu se jedino shvatiti kao savjetodavne. Samo Vijeće sigurnosti ima ovlašćenja da izmijeni Statut Međunarodnog suda, koji garantuje nezavisnost tužioca i povjerava mu odgovornost da utvrdi koje tačke optužnice da iznese u nekom krivičnom postupku.
Obraćajući se pred Vijećem sigurnosti, del Ponte je ponovo pozvala sve organe Međunarodnog suda da se usredsrede na prijedloge Radne grupe sudija i Tužilaštva.
Osvrnula se na pitanje hapšenja i prebacivanja preostale šestorice optuženih koji se nalaze u bjekstvu, kao i saradnje država i entiteta s Tužilaštvom. Naglasila je da bi bilo nezamislivo da se Međunarodni sud zatvori bez suđenja Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću.
Nekažnjavanje ove dvojice najvažnijih arhitekata zločina počinjenih u BiH, koji su optuženi za genocid, predstavljalo bi strašan udarac za Međunarodni sud i međunarodnu pravdu u cjelini.
Tužiteljica je kritikovala nivo saradnje Srbije u pogledu hapšenja Ratka Mladića i u pogledu odgovornosti Beograda da pronađe, uhapsi i prebaci svu preostalu šestoricu bjegunaca.
Saradnja koju je Srbija pružila Međunarodnom sudu bila je i ostaje veoma teška i frustrirajuća. Nedavno odobreni pristup arhivima i napredak koji je postignut u pogledu pristupa dokumentima ohrabruju i potvrđuju činjenicu da kad se hoće, onda se može.
Tužiteljica je u svom izvještaju Vijeću decembra prošle godine detaljno objasnila zašto se Karadžić i Mladić i dalje nalaze na slobodi 10 godina nakon što su optuženi.
Njena ocjena i danas ostaje ista. Srbija mora učiniti mnogo više na hapšenju i prebacivanju Ratka Mladića.
Hapšenje Radovana Karadžića je zajednička odgovornost Srbije i Republike Srpske, entiteta u BiH, kao i NATO-a i EUFOR-a. Jadno je da danas, kako se čini, niko aktivno ne traga za Karadžićem.
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
