Prosječni je životni vijek muškarca s područja bivše Jugoslavije, u periodima između ratova, 14 svjetskih prvenstava u fudbalu. Ovaj stih/aksiom iz knjige Peđe Kojovića "Neutrino" je, ako mene pitate, jedan od najboljih opisa života. Fudbalska je filozofija zavodljiva jer može ići u beskraj, iz nje se mogu izvoditi metafore, analogije, mentalitetske slike i to sve važi do trenutka dok se utakmica ne završi.
U svijetu koji polako postaje poput ustajale vode, bez smislenog konflikta, kao da rivalitet još jedino iskreno lice pokazuje na zelenom terenu. U tom smislu, fudbal je postao važniji nego što mu to, objektivno, pripada.
Preko njega se realiziraju ogromni tokovi novca,obavljaju multinacionalne transakcije, i rješavaju državnički poslovi. Oni pravi zaljubljenici zaraženi virusom još odavno dok nije bilo plazmi, Master Carda, tonske veze među sudijama i FIFA-e, koja u ovo vrijeme funkcionira kao Ujedinjene nacije "pošprajcane" sponzorima, pomalo su zabrinuti, pitaju se: gdje je smisao igre ako svi teže da igraju isto, ako se zna da se lista dosadašnjih osvajača Mundijala svodi na sedam zemalja? Najvjerovatnije će i poslije ovog Prvenstva ostati tako, ukoliko se Španija, što bi bilo nekako najpravednije, ne umiješa u tu priču. Dosta zavisi od toga koliko će četa Vincente del Bosquea uspjeti izdržati pritisak.
Ono što bi moglo pokvariti ovo prvenstvo je odsustvo nekih od najboljih igrača na svijetu. Odnosno, najautentičnijih, ako se tako može reći: nema Ronaldinha, neće biti ni Robbena, Drogba je tek operiran i sigurno će biti rovit. Onima kojima to nešto znači, neće biti Essiena, Ferdinada, Ballacka, a objektivno je nepravedno da ne igra Zanetti, čovjek koji je najzaslužniji što je "Inter" prvak Evrope nakon 45 godina. Javlja se svojevrsna "pobuna robota", prezasićene zvijezde jednostavno ne mogu izdržati tempo koji im se nameće, a ne smije se stati – sponzori, televizije, reklame, ugovori, sve to zahtijeva stalno novo topovsko meso i zato je malo, premalo onih koji svojim potezom ili genijalnošću mogu donijeti suštinu pred milionski auditorij.
Vrijedan svake pažnje je Neko u čijem je detalju moguće prepoznati mentalitet, prirodu, igru i duh iz kojeg dolazi. Ostali su samo jedni od mnogih. Takvih je uvijek malo: Rooney, Ronaldo, Messi, Kaka, David Villa (red se može malo i nastaviti, jer na SP-u često bljesne i neko iz drugog plana, osobno bih najviše volio da to budu Aguero i Higuain) – ali to bi bilo "to".
A jedino što može vratiti vjeru, u svijet ili nogomet, kako vam drago je – igra. Čista, nepatvorena Metafora u kojoj je od pobjede i snage, barem nekome ko si utvara da je misaono biće, važniji duh i smisao. U tom smislu Mundijal je kulturološki najvažija stvar u ovom periodu, i ne treba slušati nekakve mudrosere koji će vapiti da Svijet treba da se bavi ozbiljnijim stvarima od natjerivanja lopte koja se za ovu priliku zove Jabulani i na koju veliki broj igrača, pogotovo golmani osipaju drvlje i kamenje. Imao je Svijet dosta vremena da riješi ratove, recesiju, glad, novu geostrategiju i globalizaciju. Sad nek' malo "ohane": kreće lopta koja bi trebala pokazati dokle smo kao ukupnost ljudskog roda došli u segmentu najpopularnije igre i onoga što je prati.
Zato je Svjetsko prvenstvo globalna metafora. Jer igra, a ne biznis, je smisao života. Nogomet je u tom smislu i najzavodljiviji. Svi imamo svoje teze, svoje skrivene i prave favorite, svoje tipove na kladionicama i svoj način kako da objasnimo svijet. Ali, na kraju, u životu, i na terenu, obično ispadne nešto drugo, ili nešto predviđeno, ali drugačije, a presudi detalj za koji nismo ni sanjali da se može dogoditi. Zato nekada, naprosto, valja odustati od velikih prognoza, komentara, naučnih principa, stručnjaka, filozofija i, jednostavno – uživati u igri.
Prvi Mundijal na afričkom kontinentu počinje danas i to je, zasad, jedino što je važno. I u narednih mjesec dana treba da bude tako. Ostalo je malo, vrlo malo stvari koje nas mogu obradovati i ako nismo veliki fudbalski ovisnici, poput ovoga što ovo piše. Prečesto citirani trener "Liverpoola" Bill Shankly je jednom rekao da "pitanje načina igranja nogometne igre nije pitanje života i smrti, to je nešto mnogo važnije".
Moglo bi se reći da je pitanje načina nogometne igre, ipak, nešto najsličnije poeziji: što je metafora preciznija, igra je ljepša, odnosno što je više misaone jednostavnosti, rezultat je bogatiji. Ovo, svakako, jeste romantična i možda i preživljena vizija zagriženog fana, ali čovjeku se teško oduprijeti onim idejama koje ga najviše "pale". A onaj ko pobijedi sebe, pobijedio je čitav svijet.
I tako nogomet oponaša život. I život nogomet. Živio Mundijal! Život je uz njega, svakako, ljepši.
Najveće greške koje ljudi čine tokom seksa: Zbog njih ne postižete zadovoljstvo
Bingo City Centar se otvara sutra na Ilidži: Evo šta nudi novi tržni centar u Sarajevu
