{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Dan rođenja velikana: Kako je Ivo Andrić pisao o Zuki Džumhuru

24.9.2013. u 14:27
3
92
Dan rođenja velikana: Kako je Ivo Andrić pisao o Zuki Džumhuru
3
Slikar, putopisac, karikaturist i scenograf Zulfikar Zuko Džumhur rođen je na današnji dan prije 93 godine u Konjicu, mjestu iznad kojeg se "BH zemlja" naglo prelama u svoj drug dio, mediteranski.
"Malo je pisaca koji su preko svog ljudskog vijeka živjeli hiljadu prethodnih godina i koji su, osim vlastitog, imali bezbroj zavičaja", napisao je jednom pisac Miljenko Jergović u svojoj kolumni posvećenoj slavnom Džumhuru.

Zulfikar Zuko Džumhur je rođen u uglednoj i staroj porodici vjerskih službenika i učenjaka. Djetinjstvo je proveo u Beogradu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, a višu gimnaziju je završio u Sarajevu. Najprije se odlučio da studira pravo, međutim, kada je shvatio da je slikarstvo njegov istinski poziv upisao je i završio Likovnu akademiju u Beogradu u klasi Petra Dobrovića. Prve crteže je objavio u Narodnoj armiji 1947. godine, a od tada sarađuje kao karikaturista i ilustrator u Ježu, Borbi, Vetrenjacima, Politici, Oslobođenju, reviji Danas i NIN-u kao stalni saradnik i urednik. Objavio je više od 10.000 karikatura.

Njegove karikature na naslovnoj stranici Politike često su bile rječitije od najboljeg političkog komentara. Napisao je scenarije za više kratkih i tri scenarija za igrane filmove. Uradio je 35 scenografija za pozorište, a posljednjih deset godina radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje. Zajedno sa Momom Kaporom je autor knjige "Zelena Čoja Montenegra".

Ipak, njegova najslavnija knjiga je "Nekrolog jednoj čaršiji". Predgovor za taj putopis napisao je bh. nobelovac Ivo Andrić, s kojim je Džumhur bio veliki prijatelj.

Andrić je samo njemu i nikome više napisao predgovor:

- Jedan trebinjski beg, uži zemljak pisca ove knjige, priznao je, prije sto godina, jednom Austrijancu da nikad u svom dugom vijeku nije bio u Dubrovniku, od koga ga dijeli svega dvadesetak kilometara druma. Kad se Austrijanac tome začudio, beg mu je rekao: "Nema veće planine od kućnoga praga, gospodine!"

Tako su teško kretali na put i malo putovali Džumhurovi zemljaci, nekad. Doduše, to pravilo je imalo uvijek svoje izuzetke i ta planina nije nikad sprečavala pojedince da putuju svijetom, i naročito, da pohode Istok, koji je njima došao u pohode još polovinom XV vijeka. I oni su odlazili put toga Istoka često, različitim povodima, pod raznim vidovima, voljno ili nevoljno, kao trgovci, vojnici, pitomci, parničari ili prognanici, skitnice ili hadžije. Uostalom, ta planina koja se zove kućni prag bivala je sve manja, ne samo u Hercegovini, nego svuda u nas, dok nije potpuno splasnula. Da, mi smo imali dosta putopisaca, bar malo dobrih i značajnih. (Naš čovjek je uopšte dugo zazirao od pismenoga izraza i zabilježenog ličnog utiska i mišljenja!) Zbog toga putopisna knjiga privlači uvijek našu pažnju i danas, i izaziva naročito interesovanje.

Od mnogih naših putnika pred nama je jedan naročite vrste, slikar i pisac, pisac i novinar, savremen jugoslavenski čovjek, savremenih shvatanja i pogleda, budne pažnje i oštra oka.

Kad se poznati slikar i darovit, popularni karikaturista Politike javio kao pisac mnogi je čitalac bio iznenađen pojavom ovog umjetnika koji umije "u dvije brazde da ore". Ja se, pravo da kažem, nisam tome mnogo začudio. On je rodom iz Konjica, mjesta iznad kojeg se BH zemlja naglo prelama u svoju drugu, mediteransku, kako mnogi misle, bolju polovinu; dakle Hercegovac, a za Hercegovce je riječ veliko iskušenje kojem oni teško mogu da odole. U svakom od njih živi potencijalni pisac ili bar usmeni pripovjedač. Tome iskušenju podlegao je vjerovatno i Z. Džumhur kad je osjetio potrebu da od majstorskog crtačkog prikazanja pređe na pismeno kazivanje. A, time je, htio, ne htio, primio i sve teškoće koje pisana riječ neminovno nosi sa sobom i sve rizike spisateljskog posla.

Prva pomisao koja se javlja pred ovom prozom jeste da će autorov stil morati imati nešto od njegove crtačke vještine. I ta pomisao ne vara. I ovdje linija, gola i tvrda, polazi sa neočekivane tačke, ide pravo i kruto, čini vam se da će tako i u tom pravcu ići do u nedogled, ali se odjednom negdje lomi i neočekivano zakreće kud nikad pomisao ne bi. Tako dobri karikaturisti uspijevaju da nas zasmiju, i, u isto vrijeme, natjeraju da se zamislimo o onom o čemu je njih život nagonio da misle i brinu.

Ova proza je zaista epigramatična i bljeskovita kao karikatura ili skica iz slikarevog putničkog bloka. Pa ipak, nailazimo u njoj i na druge osobine koje dolaze pravo od književnosti i književnih pravaca i manira prošlosti i sadašnjosti. To je malo neobična mješavina raznorodnih utjecaja onih koji su prije njega putovali i pisali, i sopstvenih originalnih traženja i pronalazaka. U šarenilu koje ponekad prelazi u baroknu bujnost, a ponekad u ekspresionističke sažetosti vezane mrtvim uzlom, pisac stvara svoj najbolji mogući način kazivanja, koji je ipak, prije i više od svega - slikovit. (On sam, negdje, uzgred, čini zanimljivo priznanje: "Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red"). Njegova slika je često tako uspjela da zastajemo zadivljeni, ne samo pred njenom ljepotom, nego i pred njenom tačnošću. (npr. slika starog kaluđera u Jerusalemu: "Ovako okrenut leđima i podbočen, ličio je na neko ogromno crno slovo koje je ispalo iz Biblije").

Rjeđe su slike koje promaše ili ne dopru do nas, iako ima i takvih. Ali nisu rijetka vizuelna zapažanja dublje, doživljene tačnosti. (Npr.: "Na Istoku se spomenik ne može uvijek vidjeti cio. Sve je napuklo i za sve se zalijepio noviji svijet dućana i daščara. Vidi se obično kube ili samo vrh minareta").

Tome treba dodati da se na stranicama ove knjige s vremena na vrijeme osjeti i uzbudljiva vibracija koja struji u stupcima dnevne štampe.

Zadržao sam se malo duže na stilu i postupcima ovog pisca, jer se tu nalaze i njegove osobenosti i njegove jake i slabe strane. A sada, vrijeme je da se kaže ono što je glavno: sva je ova knjiga u službi čovjeka, bilo da ga prikazuje u složenim prilikama sadašnjice, bilo u prošlosti, i zato - bliska ljudima. Ona razvija pred našim pogledom brz, ali širok film utisaka i zapažanja o ljudima, ljudskim odnosima i naravima. Njen pisac nije prosto čovjek koji je vidio ono što mi nismo imali prilike da vidimo i koji to preživljava i opisuje kao samo živo lično preimućstvo. On je od pravih putnika putopisaca, i to od onih što putujući, posmatrajući i bilježeći, ne zaboravljaju ko su i šta su, odakle su i kuda im se valja vratiti. To ne znači da takvi moraju nužno da opisuju površno ili tendenciozno ono što vide, ne, oni se uživljavaju u predjele i gradove, u savremene društvene prilike ili minule epohe krajeva kojima prolaze, ali ne da u njima romantičarski žive i uživaju, nego da bi mogli, kad se vrate, da o njima i povodom njih dobro i živo pričaju svojima. To čini i pisac ovih putopisnih crtica. A to mu dopušta da pred nama izazove i osvijetli svojom nejednakom, ali živom svjetlošću mnoge vidove bogate i složene ljudske stvarnosti, sve od sna i legende pa do privrede i međunarodnih odnosa, naročito one koji odgovaraju njegovom temperamentu i talasnoj dužini njegovog senzibiliteta.

Ako čitalac može nešto da zažali pri čitanju ovih putopisa, to je njihova feljtonska kratkoća, ali to opet znači da je autor zanimljiv i da ne iscrpljuje ni izdaleka naše strpljenje i našu želju da ga slušamo.

Osim toga, autor je ovoj knjizi dao nešto čime se nijedan pisac, koji je samo to, ne može pohvaliti. To su crteži likova i predjela o kojima govori njegov tekst. Svojom snagom i živošću oni ističu jake strane ove proze i dopunjuju njene praznine, i, živeći uporedo s njom, mogu samo da doprinesu njenom životu i trajanju.

Zbog svega toga svi su izgledi da će ova knjiga, sa svoja dva načina izražavanja, naići na dobar prijem čitalaca i naći svoje mjesto među našim putopisima. Utoliko prije i utoliko više što se dobar dio njenog teksta odnosi na krajeve koji su po svom geografskom položaju i međunardno-političkom značaju danas u središtu svjetske pažnje. Uzmite je i vi u ruke i čitajte je! Ona to zaslužuje. Čitajući je, putovat ćete po ćudljivom redu vožnje, ali zanimljivim putevima, a za vođu i nenametljivog tumača imat ćete jednog umjetnika živa duha i bogata srca.

Beograd, augusta 1958. godine.

Zulfikar Zuko Džumhur preminuo je u Herceg Novom, a ukopan u rodnom Konjicu 29. novembra 1989. godine.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: