"Kao najvažniji događaj godine naveo bih ukidanje viznog režima. Ne treba puno mudrovati o značaju tog događaja u kontekstu odnosa BiH sa europskim zemljama. A pogotovo to povezivati sa nama svojstvenim pratećim skandalima vezanim za proslavu ukidanja viza: od slavnog Koketa, preko turističko-političkog čartera, Brankovića juniora...
Ne treba filozofirati o tome koliko će to dugoročno pomoći progledavanju, civiliziranju, europeizaciji, naroda i građana smještenih na ovom dijelu Balkanskog poluotoka zvanom Bosna i Hercegovina. Te da će ozdraviti populaciju naroda i građana od autizma svojstvenom društvu u kojem 90 posto mlade populacije nije vidjelo Banju Luku ili Sarajevo ili Mostar, a kamoli Beč ili Minhen.
To što su ih razne političke i vjerske poglavice uspjele zadržati posvađanim i odvojenim rezultat je i viznog režima. Ali samo malim dijelom. Najvažnija stvar u svemu je ta da moji prijatelji iz Bihaća ili bilo kojeg drugog grada neće dolaziti noćnim busom u Sarajevo zorom i čekati u redu na Džidžikovcu ili nekoj drugoj sarajevskoj ulici na pečat kojim će moći preći Breganu. Samo zbog toga je to bitno.
Ivo Josipović je nešto najpozitivnije što se desilo Bosni i Hercegovini. Prvenstveno njegov odnos prema mučnoj prošlosti, zatim prema Hrvatima, a onda i prema druga dva naša naroda. Prosto je nevjerojatno koliko je za kratko vrijeme promijenio odnose i smanjio tenzije otvorenošću i poštenom politkom. Napokon je Hrvatska, tj. onaj njen umjereni politički establišment, koji je vrlo drag političkom Sarajevu, otvoreno, bez dosadašnjih pretenzija, poručio kako vidi položaj Hrvata u BiH, te kakav status oni zaslužuju. Vrlo je bitno da se to pozitivno prihvati u BiH.
Ne mogu odoliti da ne dodam, iako se nije radovati tuđoj muci, da je odlazak jednog gospodina iz Vancaševog zdanja Zemaljske vlade za BiH jedan od pozitivnijih događaja iz ove godine. Doduše, bilo bi mi draže da su još neki napustili istu zgradu, ali što je tu je. Pomalo.
Korupcija i sujete nas pojedoše
Znam nekoliko ljudi koji su platili da dobiju posao u javnim ustanovama. Od pet do deset tisuća maraka. I to znaju svi. I policija i sudstvo. Znam vrhunske momke koji su na natječajima za policajce bili najbolji na fizičkim testovima jer su vrhunski sportaši, ali nisu prolazili jer su im interviewe ili "eseje“ ocjenjivali najlošijim.
Siguran sam da žalbu koju je jedan od njih, dvadesetogodišnjak, napisao, članovi komisije ne bi znali napisati. Znam momka koji je prvak u taekwondou i koji ima klub u kojem vježba mlade policijske vježbenike. Generaciju u kojoj je on trebao biti. Znamo koliko su nam koji lideri korumpirani, koje firme rade koje poslove, kako su se kupovali izbori i skupljale pare za kampanje. Znamo da su rođaci raspoređeni na strateškim položajima. Znamo kakvo nam je školstvo, kakvi vrtići sa Djedom Mrazom ili bez njega. I po kakvim se cestama vozimo. I da smo se mi novinari prodali i spali na najniže grane. Znamo da ništa nije kako bi trebalo biti.
Gotovo je sigurno da ćemo, ukoliko se čudo ne desi, i sljedeće godine, a potom još tri, ostati taoci sujeta velikih vođa i zarobljenici u vlastitoj zemlji. I to nas ubija više nego poplave i požari.
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
