{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


INTERVJU
/
Damir Marjanović: Studenti, budite aktivni, nemojte postati "bolonjske ikebane"

3.10.2015. u 15:58
770
69
Damir Marjanović: Studenti, budite aktivni, nemojte postati "bolonjske ikebane"
770
Damir Marjanović: Studenti, budite aktivni, nemojte postati "bolonjske ikebane"
Damir Marjanović (Foto: Arhiv/Klix.ba)
Povodom početka nove akademske godine razgovarali smo sa profesorom Damirom Marjanovićem, voditeljem Odsjeka za genetiku i bioinžinjering na Internacionalnom univerzitetu Burch, o rezultatima reformi visokog obrazovanja u BiH, o profesorima i studentima, pasivnoj akademskoj zajednici, te o javnim i privatnim univerzitetima.

Prošlo je više od deset godina otkako je BiH počela implementaciju Bolonjskog procesa. Teorija je najavljivala jedno, a praksa je pokazala mnogo problema. Da li je BiH nespremno prihvatila obaveze uvođenjem Bolonje u obrazovni sistem?



Ponekad imam osjećaj da ljudi uopće ne shvataju ili ne znaju šta je Bolonjski proces, kako i kada je započet te koji mu je osnovni cilj. Nekome ko o njemu saznaje iz medija lako se može učiniti da se tu radi o nekom dokumentu ili projektu koji je uveden preko noći u BiH i koji služi kao nazovi temeljna reforma visokog obrazovanja koju su inicirali političari. I nažalost, ne bi mnogo pogriješio kada govorimo o "bosanskoj Bolonji". Priča o tzv. "Bolonji", onoj stvarnoj koja prije svega u prvi plan stavlja kvalitetu autonomiju univerziteta i mobilnost studenata i profesora u prvi plan, započeta je dokumentom (Magna Charta Universitatum) nastalim u akademskim krugovima još 80-tih godina prošlog stoljeća. Prije nego je 1999. godine usvojena u konačnom obliku, Bolonjska deklaracija je kroz mnoge prethodne konvencije (uključujući i Lisabonsku) i druge dokumente godinama bila ispitivana i modificirana. Krajnji cilj Bolonjske deklaracije je bio da se u narednih 10 godina, dakle do 2010. godine, uspostavi evropski prostor visokog obrazovanja u kojem će se nesmetano kretati studenti i profesori.

To ni na koji način nije značilo da svi univerziteti moraju imati iste programe i da moraju postati klonirane, identične institucije, već da moraju osigurati mehanizme koji će izbrisati administrativne, ponekad neprelazne granice za kretanje studenata, znanja i učenja. Mi se u cijelu priču uključujemo sa ogromnim zakašnjenjem i totalno obratnim i pogrešnim smjerom. Naime, 2007. godine dobijamo okvirni i izuzetno neprecizni zakon na nivou BiH i kratke rokove za usklađivanje svih onih entitetskih i kantonalnih zakona sa njima, te njihovo sprovođenje u realnost. Dakle, kod nas je ovaj proces, kako na papiru izgleda, inicirala "politika" i totalno nespremnu akademsku zajednicu gurnula u prebrzo djelovanje koje je više izgledalo kao trčanje za vozom koji vam bježi, nego kao reformski proces koji će donijeti poboljšanja. Dakle, da zaključim, prebrzo kao što se može vidjeti iz onoga što danas imamo na terenu.

Da li je po Vašem mišljenju Bolonjski sistem obrazovanja unaprijedio obrazovanje u BiH, možemo li Bolonju uporediti sa starim sistemom, i da li smo učinili korak naprijed?



Bolonjska deklaracija je za osnovni cilj imala uvezivanje jednog prostora u kojem bi studenti imali veći izbor. Naravno, zdrava logika sve ljude usmjerava da biraju kvalitetnije, stoga je indirektni cilj ovoga procesa trebao da bude i pružanje kvalitetnijeg i modernijeg obrazovanja budućim generacijama i to kroz unapređivanje kvaliteta pojedinačnih univerziteta. Nisam siguran da je isti cilj bio prepoznat i postavljen u BiH. Imam osjećaj da su naše institucije u cijeli proces ušle sa ciljem ispunjavanja "tamo nekih", za mnoge nerazumljivih, "EU uvjeta", te da se stvarni napredak u sferi visokog obrazovanja i poboljšanje njegove kvalitete nije postavio kao prioritet. Stoga, očekivano ovakav pristup reformi definitivno nije bio korak naprijed. No, to ne znači da sa par ciljanih, preciznih i smislenih intervencija to ne može i postati.

Evidentno je da se Bolonja u našoj državi sprovodi parcijalno, mali je broj studenata koji iskoriste studentske razmjene, vrše istraživanja u inostranstvu, kao i nastavno osoblje. Da li je za nedosljednost u sprovođenju Bolonje razlog nedostatak novca, komplikovano političko uređenje ili jednostavno nedostatak volje?



Nepostojanje državnoga ministarstva koje kao surogat ima agencije sa nejasnim ingerencijama, postojanje 13 drugih entitetskih, kantonalnih, što ustavnih, što za neke neustavnih ministarstava, stvara jedan birokratski bedem koji će uspješno sprečavati svaki značajniji napredak u ovoj oblasti.

E sada, svaki bedem može da se sruši, kako izvana, tako i iznutra. Za to treba stvaranje političke volje. U tom stvaranju velika odgovornost je na onome što odmilja zovemo "akademska zajednica". Upravo ona mora da shvati da bi baš ona trebala biti pokretač ovoga društva i da je ona ta koja mora preuzeti inicijativu i odgovornost za njegovo stanje. Dobar početak bi bio i zajednički pritisak bh. akademske zajednice da kojekakve političke figure zbog sitnih ciljeva ne koče pozitivne procese prvo u sferi obrazovanja, pa onda i šire. Dakle, akademska zajednica je ta koja mora natjerati dnevne političare da im se sklone iz njihovog dvorišta, te dokazati svima da ih ne zanima dnevna i jeftina pseudopolitika, već konkretne pozitivne reforme. Ali hajde da se ne lažemo, nego da pogledamo istini u oči i kažemo da takva akademska zajednica u BiH trenutno ne postoji, ili možda i postoji, ali je prvenstveno svojom pasivnošću dozvolila da bude ušutkana i gurnuta u stranu.

Da li je potrebno veće angažovanje studenata, u eventualnom poboljšanju obrazovnog sistema?



Bilo bi dobro da svi oni koji se svako malo pozivaju na "Bolonjski sistem" dobro pročitaju sve ono što piše u svim tim dokumentima i deklaracijama, pa bi onda i shvatili da je centar "bolonjskog univerzuma" upravo student. Pa, čak i jedna od postbolonjskih deklaracija iz 2001. se i naziva "Studenska deklaracija iz Geteborga" i ona dodatno precizira prava i obaveze studenata u cijeloj ovoj priči. No, kao i uvijek, niti jedna, a nažalost ni druga strana nisu pretjerano zainteresirane za svoje obaveze, a nerijetko preslobodno i neprecizno tumače svoja prava. Mali savjet za svoje studente: budite informirani i aktivni, jer niko vam na pladnju neće ništa ponuditi "tek tako". U krajnjem slučaju, mnogo zanimljivih stvari piše u svim ovim dokumentima i zakonskim aktima koji studentu idu u prilog. Stoga, aktivno učestvujte za svoje dobro i nemojte biti samo "bolonjske ikebane" u koje bi vas možda mnogi "članovi" akademske zajednice htjeli aranžirati.

Kao univerzitetski profesor, možete li uporediti javne i privatne univerzitete. Jesu li privatni univerziteti možda neopravdano etiketirani kao "manje kvalitetni" u odnosu na javne?



Više puta sam ponovio da podjela univerziteta na javne i privatne ujedno ne znači da je to i podjela na kvalitetne i nekvalitetne. I među javnim i među privatnim univerzitetima ima onih koji ispoljavaju određene kvalitete, ali i onih koji, na osnovu znanja koje pružaju svojim studentima, jednostavno ne zaslužuju uopće da postoje. No, siguran sam da će u budućnosti o opstanku pojedinih univerziteta isključivo odlučivati sami studenti koji će ih pohađati ili koji će ih izbjegavati. Uzgred, i to je dio cijele reforme prema kojoj bi trebalo da najkvalitetniji opstaju. A o toj kvaliteti neće odlučivati niti politika niti protekcija nego studenti i roditelji koji će morati procijeniti da li iza neke diplome stoji stvarno znanje i vještine koje će im trebati u budućnosti ili te diplome predstavljaju samo mrtvo slovo na papiru od kojega neće imati neku veliku korist. Ako tu činjenicu naši univerziteti ne prihvate, vrlo brzo bi se moglo desiti da će mnogi od njih ostati bez onoga najvrednijeg, a to su studenti.

Jesmo li zaglavljeni u prošlosti kada je u pitanju način prikupljanja znanja? Možete li poručiti mladim ljudima u BiH, na koji način je danas potrebno tragati za znanjem? Koliko kvalitetno obrazovanje zavisi od nas samih, a koliko od sistema, oslanjamo li se previše na državu i sistem?



Obrazovanje je svuda oko nas u svom formalnom i neformalnom obliku. Hiljade informacija, hipoteza, dokaza su nam jednostavno nadohvat ruke. Na nama je da odlučimo da li ćemo i kako ćemo ih upotrijebiti ili ne. Sudbina studenata je samo u njihovim rukama. Oni su ti koji donose odluke, oni su ti koji biraju. Stoga djevojke i momci dobro razmislite i donosite mudre odluke sada dok ste mladi. Treba imati na umu da će sve ono što se pogrešno odlučilo u dvadesetima možda biti izuzetno teško popraviti u četrdesetima. Ma jednostavno, uzmite stvari u svoje ruke, sada i odmah!

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: