{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Dado Ruvić: Želim postati ratni fotograf kako bih svijetu prenio poruku

19.7.2012. u 21:00
3
0
Dado Ruvić: Želim postati ratni fotograf kako bih svijetu prenio poruku
3
Ime dvadesetdvogodišnjeg Dade Ruvića čitatelji nekih od najvećih svjetskih listova i portala sve češće mogu pročitati ispod zapanjujućih fotografija koje ovaj Zeničanin pravi radeći za agenciju Reuters. U razgovoru za naš portal Dado je ispričao kako se zaljubio u fotografiju, šta je bila njegova prva ljubav, uveo nas je u svoj svijet fotografije i otkrio tajnu kako dospjeti u The Guardian, New York Times, Le Monde, Washington Post...
Kako si otkrio fotografiju i kako je počela tvoja fotoreporterska priča?

Počelo je sasvim slučajno. Moj komšija Ivan Opačak je bio kamerman i sa njim sam došao u prvi dodir s kamerom. Onda, kako je vrijeme prolazilo, kupio sam prvu videokameru i počeo snimati i montirati neke videopriloge iz glave, zamišljajući kao dječak da radim na televiziji. Nakon toga sam upoznao kamermana BHT-a Jazida Ahmedkadića, koji me usmjerio prema fotografiji tako što mi je objasnio da moram prvo naučiti fotografiju da bih znao i mogao biti kamerman. Tako je i krenulo, aparat više nisam ispustio iz ruku. Nekidan je bilo tačno šest godina kako sam kupio prvi džepni fotoaparat.

Kako su tvoje fotografije našle put do novinskih izdanja?

Nakon izvjesnog perioda počeo sam raditi za neka Avazova izadnja, Graciju i jednu lokalnu novinsku agenciju, da bih nakon tri godine bavljenja fotografijom upoznao Reutersovog fotografa Damira Šagolja, koji mi je do tada, a i sada je, bio idol u ovom poslu. On me uveo u svijet Reutersa. Počelo je tako što je on prepoznao moju fotopriču na jednom fototakmičenju, a to je ujedno bila i moja prva fotopriča. Prema nepisanim pravilima sam znao kako se pravi fotopriča, a na takmičenju sam se predstavio pričom o prikupljanju otpadnog željeza u Zenici. Do tada sam radio u hrvatskoj fotoagenciji Cropix, gdje sam osjetio duh rada u agenciji, a nakon izvjesnog perioda počeo sam raditi za Reuters.

Koji stil fotografije preferiraš?

Inače, nisam neki ljubitelj umjetničke fotografije, ali vrlo rado se koristim njome da uljepšam i učinim primamljivom i interesantnom sirovu novinsku fotografiju. Prema dosadašnjim iskustvima, iako je nekad teško, ili bolje reći - veoma teško, pomiriti ta dva različita stila, pokazalo se kao vrlo uspješan recept, što rezultira objavama na duplericama, naslovnicama novina širom svijeta, a nerijetko bivaju uvrštene i među fotografije dana, mjeseca ili godine.

Kakav je osjećaj imati 22 godine i raditi u agenciji kao što je Reuters?

Ja još uvijek sanjam da ovo radim. Osjećaj je nevjerovatan, pogotovo što je u toj firmi pružena potpuna sloboda, nema cenzure, samostalno biram i stil i način fotografisanja, ali i ono što želim fotografisati.

Da li imaš nekih neostvarenih želja što se tiče fotografije?

Pa ono što me još mnogo privlači i što želim jednog dana je biti ratni fotograf, ali ne u smilsu da bih pravio dobre fotografije i osvajao nagrade na tuđoj krvi, nego da svijetu prenesem poruku, a ja znam da bih to mogao na svoj način. Dao bih maksimum da napravim dobre fotografije kako bi se pomoću mojih fotografija jednim malim dijelom ukazalo na postojanje tog problema, kao što to i sada radim, nadam se uspješno...

Kakav je pristup potreban za dobru priču i povjerenje osobe sa kojom radiš?

Prvenstveno potrebna je iskrenost i dobra namjera, gdje će te fotografije biti plasirane. Ako ja želim da te fotografije imaju dobar odjek, mora se kvalitetno raditi. Svakoj osobi se može pristupiti, samo je potrebno naći pravi put, a ja puno vremena provodim sa ljudima, u mjestima ili na događajima koje pokrivam, tako da se potpuno predam događaju i onda radim što je moguće bolje.

Koja fotografija je izazvala najviše reakcija u tvom dosadašnjem radu?

Ima ih mnogo, ali nekoliko posljednjih koje pamtim su munje iz Potočara, Mevlid Jašarević prilikom napada na Američku ambasadu u Sarajevu, magla iznad Zenice, fotografije evakuacija tokom velikih sniježnih padavina...

Fotografija munje iz Potočara je, noć prije obilježavanja godišnjice stradanja u Srebrenici, odjeknula širom svijeta, a objavljena je i na našem portalu. Kako je nastala ta fotografija?

Još i prije samog obilježavanja godišnjice stradanja u Srebrenici, želio sam pripremiti nešto drugačije što će već tako mnogo puta ispričanu priču Srebrenice, gledajući s aspekta fotografije, učiniti interesantnijom. Počeo sam poslijeratnim fotografijama Srebrenice, gdje sam napravio kombinaciju starih fotografija, koje je pravio fotoreporter Sadik Salimović, sa novim fotografijama iz 2012. godine, koje sam napravio ja. Pravio sam pozitivne fotopriče o prijateljstvu Srbina i Bošnjaka i još mnogo drugih. Kao šlag na tortu, noć prije 11. jula, u ponoć, nastala je fotografija sa munjama. Takvu fotografiju sam želio napraviti dvije godine i uz Božiju pomoć kada se desio kratki nalet munja, ja sam imao unaprijed isplanirane kadrove, koje sam pretočio u djelo i napravio to što sam napravio. Tako da fotografija nije nastala slučajno, već je rezultat želje da napravim nešto jako, drugačije, da u kadru nemam ni tabute, a ni suze majke koja plaće, već samo nišane gdje svaki od njih govori više od hiljadu riječi, a težina proživljenog stradanja, bola i svega što se desilo se pretvara u oluju vremena, u buru najrazličitijih emocija, koje su nedokučive i neizmjerno jake da svoj pečat tome daje samo nebo koje doslovno grmi od bola.

Šta najviše voliš fotografisati?

Najbolje funkcionišem pod velikom dozom adrenalina. Dakle, najbolje fotografije pravim na brzim događajima, što uključuje fotografisanje sportskih događaja, policijskih akcija, nereda, a posljednji takav događaj sam pratio tokom pet dana provedenih sa helikopterskom posadom, gdje sam fotografisao evakuacije i spašavanja širom Bosne i Hercegovine na velikim hladnoćama, ali i u pojedinim mjestima sa snijegom visokim i do dva metra. Rad u agenciji kao što je Reuters, gdje je svaki dan drugačiji, zahtijeva veliku spremnost i kondiciju i to je ono čemu posvećujem veliki dio svog slobodnog vremena.

Kako se spremaš za neku fotopriču?

Kada radim neku priču, nekoliko dana ranije čitam tekstove o događaju, ali i pregledam fotografije drugih o toj temi, tako da se često trudim da napravim nešto drugačije, ali i privlačnije. Ovu godišnjicu obilježavanja stradanja u Srebrenici pravio sam fotografije u terminu predvečeri i u noći, da bih na neki način, onima koji gledaju moje fotografije, unio malu promjenu, ali i zainteresovao ih za već svakodnevno pominjanu temu i objavljivane fotografije.

Priče koje ćeš pamtiti i koje su ti bile više drage nego druge koje si pravio?

Neke posljednje koje ću pamtiti su priče o Ratku Mladiću, gdje sam imao ekskluzivne fotografije iz njegovog rodnog sela, rodne kuće, ali i fotografije njegove porodice. Pored ove priče, tu su i priče koje sam već pomenuo, zimske helikopterske priče, godišnjica stradanja u Sarajevu, priče bazirane na ilegalnim rudnicima, ilegalnim sakupljačima željeza, ali i priče iz rudarskih jama, u koje sam skoro 30 puta silazio provodeći nekoliko smjena sa tim nevjerovatnim i hrabrim ljudima.

Tvoje fotografije iz Srebrenice ostavljaju mnogo traga na čitatelje. Kako sve to djeluje na tebe, majke koje plaču dok ih slikaš i stojiš ispred njih, ljudi koji ukopavaju svoje najdraže?

Nastojim podignuti zid oko sebe kada pristupam određenom poslovnom zadatku. To je nekada veoma teško, ali je nužno gledati samo kroz objektiv kako bi se napravila dobra fotografija. Kada bih suosjećao na tako blizak način mislim da ne bih mogao napraviti dobre fotografije, ovako kada sam izvan toga, kada gledam s jedne strane, onda mislim da mogu napraviti mnogo bolje fotografije. Jednako kvalitetno obavljam posao fotografišući žrtve i fotografišući one koji su pobili te ljude. Možda to zvuči malo grubo od mene, ali to je profesionalan pristup. U privatnom životu, kada sklonim aparat, onda suosjećam i sa žrtvama i sa svim drugim ljudima. Što bolju fotografiju napravim, bit će bolje plasirana u svijetu, a time ću ujedno skrenuti pažnju velikog broja ljudi na taj problem.

Kada možemo očekivati Dadinu izložbu fotografija?

Izložbu ne planiram još duži vremenski period. Inače sam perfekcionist kada je u pitanju odabir slika. Veoma sam samokritičan i smatram da još nemam taj kvalitet koji bi moju izložbu održao postojanom, ali i upamćenom. Prvenstveno, cilj mi je da ljudi dođu na izložbu zbog fotografija, a ne zbog mene, mog poziva ili poznanstva.

Da li si nekada konkurisao na neka nagradna takmičenja?

Do sada imam samo jednu nagradu, za fotografiju koja je nastala tokom nereda pred zgradom Vlade, kada je borac sa šipkom u ruci, koju je prethodno otkinuo sa zaštitne ograde, ganjao pripadnika specijalne jedinice. Ta fotografija je odabrana kao najbolja fotografija 2010. godine po izboru fotografskog portala fotografija.ba. Ali iskren da budem, nisam ni slao fotografije na konkurse, osim na dva, bosanski i balkanski, tako da se nisam ni puno trudio oko toga. Lično, najvećom nagradom smatram kada urednici Reutersa moju fotografiju izaberu kao foto dana/mjeseca/godine. Gledajući unazad nekih šest mjeseci, skoro 50 mojih fotografija je bilo izabrano za fotografiju dana, što govori o tome s kolikim trudom radim, jer upravo tako u suženom izboru, fotografija najlakše dolazi do urednika. Osim tih priznanja, jedno od najvećih je i ono kada kolege prepoznaju moj trud.

Osim fotografije, kojoj sigurno posvećuješ dosta pažnje, šta još plijeni tvoju pažnju?

Osim fotografije, ono čime sam najviše zaokupljen, jednim dijelom je muzika, pošto sam završio osnovnu i srednju muzičku školu, nakon koje je kasnije trebala ići i muzička akademija, ali me fotografija okrenula na drugu stranu i upisao sam Fakultet za Sigurnosne studije okrećući se u smjeru nekog policijskog špijuna, gdje bi mi aparat bio najjače oružje. Ono što me još okupira je fakultet, student sam Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, a u slobodno vrijeme vozim downhill biciklizam.

Da li nađeš vremena za druženje sa prijateljima?

Veliku većinu slobodnog vremena provodim sa ljudima koji nemaju ni najmanju dodirnu tačku sa fotografijom ili novinarstvom, tako da uz njih vrlo lako pobjegnem u drugi svijet i odmorim se od ponekad teških tema i događaja. Ono što je važno spomenuti je to da imam i njihovu punu podršku u onome što radim, ali nerijetko se dešava i da mi oni pomažu na nekim pričama i događajima.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: