Da li je Karadžiću trebalo presuditi kao Gaddafiju i Sadamu Husseinu
Bivši čelnik bosanskih Srba Radovan Karadžić je svoju odbranu pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu počeo riječima: "Ja bih trebao biti nagrađen za svoja djela", a upravo ta rečenica potakla je Goldfarba da napiše kolumnu u kojoj je ispričao kako je izgledao njegov dolazak u opkoljeno Sarajevo.
Ispričao je kako su novinari u Sarajevo dolazili vojnim avionima, pretrčavali i skrivali se između vreća pijeska, koje su bile jedina zaštita od metaka, kako bi došli do vozila i uputili se ka centru grada.
"Na desnoj strani ulice bili su poredani stari kontejneri koji su služili kao odbrambeni zid, a s lijeve strane su bili stanovi izgrađeni za Zimske olimpijske igre koje su se održavale samo nekoliko godina prije početka rata. Stanovi koji su bili okrenuti prema aerodromu nisu imali zidova, srpska artiljerijska vatra sve je uništila, ali ljudi su i dalje živjeli u tim stanovima štiteći se isključivo najlonima na prozorima. Grad je bio izranjavan, a ljudi su živjeli bez osnovnih elemenata za normalan život. Svakodnevno su rizikovali živote i izlagali se opasnosti čak i dok su sahranjivali svoje najbliže", napisao je Goldfarb.
Istakao je kako je Karadžić, iznoseći svoju odbranu, kazao kako je on blag i tolerantan čovjek koji ima razumijevanja za druge i da je učinio sve kako bi izbjegao rat i umanjio ljudsku patnju.
"Ukoliko imate jedan sat pogledajte četvrti dio dokumentarca "Smrt Jugoslavije", a ako nemate toliko vremena pogledajte samo posljednjih 90 sekundi, odnosno dio kada bivši general bosanskih Srba Ratko Mladić stoji pored Karadžića i naređuje granatiranje muslimanskih naselja te govori 'Razvucite im pamet'", preporučio je britanski novinar.
U kolumni je također naveo da Karadžić nije bio ni ciničan niti drzak, već je poput Slobodana Miloševića i Ratka Mladića bolestan čovjek.
"Njihova bolest bi se trebala svrstati u dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja. To je zbog toga što oni žive u paralelnoj stvarnosti, oni u svojim glavama nisu samo ljudi, već postaju cijela nacija. 'Ja sam država', rekao je Louis XIV, a tako su živjeli i mnogi drugi diktatori kao rumunski diktator Nicolae Ceauscescu", naveo je Goldfarb istučući kako smatra da od iste bolesti pati i Karadžić.
U kolumni je postavio i pitanje - šta zapravo znači dovesti pred sud nekoga ko ne priznaje ni taj sud, niti tužitelje, ni svjedoke, novinare niti ostatak svijeta, jer smatra da je on iznad svih.
"Karadžić i ostali imaju mogućnost da pred Haaškim tribunalom iznesu svoju alternativnu viziju stvarnosti. Još gore, showom koji izvode pred sudom raspiruju strasti i ohrabruju one koji ih i dalje slijepo prate i podržavaju", naveo je Goldfarb.
Osvnuo se i na incident u Kruševcu, gdje su igrale mlade reprezentacije Srbije i Engleske i gdje su srbijanski igrači napali Engleze, a huligani s tribina ih podržali rasističkim povicima, nakon čega je zatraženo kažnjavanje i suspenzija Srbije sa svih evropskih takmičenja.
"Nisu svi Srbi nacionalisti, ali većina nasilnika jeste. Oni također žive u nekoj svojoj stvarnosti", rekao je Goldfarb ističući da takvi ljudi vide kao mučenike one kojima se sudi pred Tribunalom.
U kolumni je naveo da iz izlaganja Karadžićeve odbrane proizilaze i neka uznemirujuća pitanja kao naprimjer šta bi bilo da je Gaddafi poslan u Haag ili Saddam Hussein. Vjerovatno bi i oni dobili priliku da i dalje potpiruju misli svojih pristaša.
"Da li bi u Iraku i Libiji bilo još više problema da su njihove bivše vođe iza rešetaka u Holandiji. A postavlja se i pitanje u vezi sa Basharom al-Assadom. Gdje mu treba suditi? Pred Međunarodnim sudom za pravdu ili pustiti da mu sude ljudi kojima je vladao? Želim vjerovati da su međunarodni tribunali važna stepenica ka dostizanju pravde u slučajevima zločina protiv čovječnosti. No, kada Karadžić i njemu slični naprave takvu sprdnju s našom stvarnosti, postoji li možda bolji način da se postupa s njima", završio je novinar Goldfarb.
