{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


18. godina od NATO intervencije: Da je svijet ranije reagirao, genocid u Srebrenici ne bi se dogodio

A
30.8.2013. u 08:16
0
124
18. godina od NATO intervencije: Da je svijet ranije reagirao, genocid u Srebrenici ne bi se dogodio
0
Prije tačno 18 godina, na današnji dan, 30. augusta 1995. godine, snage Sjevernoatalanskog saveza (NATO) predvođene Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) započele su vojnu intervenciju u Bosni i Hercegovini koja je konačnici dovela do Daytonskog mirovnog sporazuma koji je parafiran nepuna tri mjeseca kasnije, 21. novembra 1995. godine, u Zračnoj bazi "Wright-Patterson" u Daytonu u Ohaju, izvještava novinar agencije Anadolija.
Intervencija ''demokratskog svijeta'' dočekana je s pomiješanim osjećanjima jer je povod za nju bio zastrašujući - artiljerijski napad Vojske Republike Srpske (VRS) na Sarajevo dva dana ranije, 28. augusta 1995. godine, kada su minobacačkom granatom proizvedenom u fabrici “Krušik” u Valjevu (Srbija) kod Gradske tržnice u Sarajevu ubijena 43, a teško ranjena još 84 civila grada Sarajeva. Svijet je konačno dobio dokaze o masovnom ubijanju građana BiH, ponajviše Bošnjaka, iako su te dokaze svjetski mediji donosili i godinama ranije.

S druge strane, međunarodna vojna intervencija bila je i potvrda da je svijet, ipak, čuo za patnje građana Sarajeva i Bosne i Hercegovine i da je vapaj koji je trajao više od 40 mjeseci došao do svjetskih moćnika koji su, napokon, dali zeleno svjetlo da se započne s uspostavom mira.

I građani Sirije, koje snage odane režimu Bashara al-Assada bjesomučno ubijaju pred kamerama svjetskih medija, u strašnom građanskom ratu od proljeća 2011. godine, nadaju se ovih dana da će upravo na godišnjicu NATO-intervencije u Bosni svijet čuti i njihov glas, nemušti vapaj djece tako brutalno ubijene hemijskim oružjem... Bila bi to nada da će zaraćene strane, napokon, iskreno sjesti za stol i da će Sirija dočekati toliko željeni mir.

Operacija NATO snaga ''Namjerna sila'' (eng.; Operation Deliberate Force) u Bosni i Hercegovini počela je oko 2:00 sata ujutro 30. augusta 1995. godine i završila se 21. septembra 1995. godine, a uključila je oko 400 aviona i 5.000 ljudi iz 15 zemalja svijeta. Ispaljeno je više od 1.000 projektila.

Vojna operacija bila je načelno odobrena i ranije na Vijeću NATO-a, ali se nije dogodila do drugog masakra na Markalama u Sarajevu.

Zapovjednik srpskih snaga Ratko Mladić, naime, spriječio je zračni napad NATO-a u junu 1995. godine tako što je za stubove i vojne instalacije vezao vojnike UNPROFOR-a. Bilo je to istinsko poniženje međunarodne zajednice pred svjetskom javnošću. No, ono što je još užasnija činjenica, a što zasigurno može biti lekcija za one koji danas odlučuju o Siriji, jeste to da je zbog propuštenih prilika za intervenciju u junu 1995. godine, Ratku Mladiću jednostavno data šansa da mjesec dana kasnije, jula 1995. godine, izvrši genocid u Srebrenici za koji mu se danas sudi u Haškom tribunalu (ICTY).

Da je ranije došlo do međunarodne intervencije, genocid u Srebrenici ne bi se dogodio!

U operaciji NATO-a u BiH učestvovale su Sjedinjene Američke Države (SAD), koje su izvele najveći broj letova (oko 66 posto), te Turska, Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Holandija, Italija, Španija...

Ratni premijer i član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić rekao je da je ''tada uživao''.

"Oni koji ubili toliko golorukih ljudi, koji su ciljali dječije bolnice i djecu koja su se igrala, napokon su osjetili kako je biti meta i kako je biti bespomoćan. Oni su to zaslužili", kazao je Sailajdžić za BBC nakon rata.

Mufid Memija, ugledni bosanskohercegovački novinar i analitičar vanjskopolitičkih zbivanja, koji je tokom rata bio angažiran u Predsjedništvu BiH i blisko je sarađivao sa prvim predsjednikom BiH, rahmetli Alijom Izetbegovićem, sjeća se oduševljenja koje je zahvatilo građane BiH zbog NATO intervencije.

''Nastupilo je ogromno olakšanje i oduševljenje. Nakon tolikog iscrpljivanja, ljudi u BiH su NATO intervenciju na položaje Vojske RS doživjeli kao čin pravde. Zakašnjele, ali, ipak, pravde. Po standardima savremene političke kulture, ne može se dozvoliti da loši momci na kraju budu pobjednici, oni moraju biti kažnjeni. Mi smo međunarodnoj zajednici halalili sve što smo ranije doživjeli nakon takve jedine intervencije, odnosno zbog činjenica da su srpske snage, ipak, pretrpjele poraz'', kazao je Memija za agenciju Anadolija.

Inače, tokom operacije ''Namjerna sila'' izvršeno je 3.515 letova protiv 338 ciljeva. Izvršeno je 750 napada. Avioni koji su učestvovali u operaciji letjeli su iz vojne baze u Italiji i sa američkog nosača aviona ''Theodore Roosevelt''. Prema procjenama, 68 posto bombi korištenih u operaciji su bile tipa ”precizno navođene municije”.

Bombardiranje je višestruko naudilo bosanskim Srbima. Uništena su skladišta municije, protivavionske baterije, radarske instalacije, postrojenja za komunikaciju, stovarišta, artiljerijske jedinice, komandni bunkeri i mostovi.... Cilj je bio da se oštete srpske komunikacije i bosanski Srbi privremeno onesposobe da odgovore i prikupe pojačanja. Čak je i civilni telefonski sistem srušen kako ne bi mogao biti korišten u vojne svrhe.

Karadžić i Mladić su se plašili



Bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović posvjedočio je da su se čelnici bosanskih Srba, Karadžić i Mladić, plašili NATO-a.

"Postali su svjesni veličine svih grešaka koje su napravili i činjenice da sve može da se upropasti i da Republika Srpska nestane", pričao je Bulatović.

Cilj ovih borbenih dejstava NATO aviona i Snaga za brzu intervenciju bio je da se vojno i političko rukovodstvo Republike Srpske prisili da deblokira Sarajevo i povuče teško naoružanje iz "zone isključenja" oko grada.

Cilj je relativno brzo i ostvaren. Srbi su povukli teške topove iz Sarajeva. Narednog dana Amerikanci su naredili prestanak zračnih napada. Poslije tri godine i četiri mjeseca Srbi su prestali da granatiraju bh. prijestolnicu.

Paralelno sa ovom zračnom i, djelomično, kopnenim borbenim akcijama NATO-a, započela je ofanziva Armije BiH, Hrvatske vojske (HV) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u sjeverozapadnom, zapadnom i centralnom dijelu BiH. Sukobi u kojima je VRS izgubila velike teritorije Bosanske krajine i centralne Bosne trajali su do sredine oktobra 1995. godine, ali je, na kraju, u Daytonu, ipak, sklopljen mirovni sporazum.

Na koncu, operacija međunarodnih snaga u BiH bila je efikasna i time je dovela Srbe za pregovarački sto. Svi nezavisni analitičari su jedinstveni u ocjeni - da je takva odlučnost međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini pokazana ranije, sasvim sigurno bi bio spriječen genocid nad Bošnjacima, krvoproliće nezapamćeno na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata.

Uzme li se u obzir da je tokom rata u Bosni i Hercegovini ubijeno približno 200 hiljada ljudi, to znači da je u napadnutoj BiH svakog dana stradalo 140 osoba. Svaki 20. stanovnik BiH je stradao. Samo u Sarajevu je ubijeno 1.600 djece! Tokom 1.425 dana ili 44 duga mjeseca opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine, poginulo je 11.451 građana Sarajeva, najviše Bošnjaka, ali i značajan broj Srba, Hrvata, Jevreja, Roma…

Bosnu i Hercegovinu je tokom rata, pak, napustio svaki drugi stanovnik. Zemlju, koja je 1991. godine imala 4,3 miliona stanovnika, za četiri godine agresije napustila su 2,2 miliona stanovnika. Većina njih su nasilno otjerani sa svojih ognjišta nakon upada neprijateljskih snaga u njihove gradove i sela. Procjenjuje se da izvan Bosne i Hercegovine trenutno boravi još oko 400.000 izbjeglica iz perioda 1992 – 1995.

Mufid Memija za AA kaže da je agresija na BiH zasigurno mogla završiti ranije i sa punom manje žrtava da je ranije došlo do vojne intervencije međunarodne zajednice.

''Da se intervencija desila ranije, sasvim izvjesno da bi i kvaliteta mirovnog sporazuma za BiH bila bolja. Bošnjaci su dobili minimum, i to kao apsolutne žrtve agresije i genocida'', dodao je on.

Udar NATO-a na Srbiju zbog zločina na Kosovu



No, intervencija međunarodnih vojnih snaga u BiH nije bila posljednja na Balkanu 90-tih. Lekcije iz Bosne su bile naučene, pa je međunarodna zajednica relativno brzo reagirala na izvještaje o pokoljima Albanaca na Kosovu. Odgovorne su bile srpske snage. Uslijedio je vojni udar na SR Jugoslaviju, odnosno današnje Srbiju i Crnu Goru. Učenje povijesti brzo se pokazalo ispravnim, što se ne može reći za današnje prilike u Siriji.

Masakr u Račku



Kao i u slučaju Bosne i Hercegovine, i na Kosovu je masakr civila bio povod za vojnu intervenciju međunarodnih vojnih snaga. Konkretno, direktan povod je bio masakr u selu Račak. Naime, 15. januara 1999., u selu Račak ubijeno je 45 kosovskih Albanaca. Među žrtvama su bili i 18-godišnja žena, 12-godišnje dijete i 99-godišnji starac. Misija OSCE-a je potvrdila ''samovoljna kažnjavanja, izvansudska ubijanja i masakriranja nenaoružanih civila od snaga sigurnosti SR Jugoslavije''.

Pokolj u Račku je "prelio čašu" strpljenja međunarodne zajednice prema predsjedniku Savezne republike (SR) Jugoslavije Slobodanu Miloševiću, čovjeku ponajviše odgovornom za ratove na području zapadnog Balkana. Pokolj je izazvao međunarodno negodovanje i skrenuo pozornost na stanje na Kosovu, a promijenjena je i perspektiva međunarodne zajednice prema SR Jugoslaviji i prema vlastima u Beogradu.

Inače, NATO-vo bombardiranje SR Jugoslavije trajalo 11 sedmica, od 24. marta do 1. juna 1999. godine i dio je rata na Kosovu od 1996. do 1999. godine. To je bilo drugo važnije vojno uplitanje NATO-a nakon bombardiranja bosanskih Srba u operaciji ''Namjerna sila'' 1995. godine.

Operacija je započela 24. marta u 20 sati, i to na osnovu naređenja tadašnjeg glavnog tajnika NATO-a Javiera Solane. Vlada u Beogradu je još iste noći proglasila ratno stanje.

Napadnuti su najprije vojni, a kasnije i privredni i drugi objekti u Beogradu i ostatku Srbije. Broj poginulih tokom vojne intervencije NATO-a se, ovisno o izvorima, procjenjuja na 1.200 do 2.500 ljudi, te broj ranjenih na oko pet hiljada osoba.

Tadašnje vlasti u Beogradu procijenile su štetu na oko stotinu milijardi dolara i zatražile nadoknadu od zemalja članica NATO-a. S druge strane je, međutim, grupa ekonomskih stručnjaka G17 štetu procijenila na 29,6 milijardi dolara.

Bombardiranje SR Jugoslavije je okončano 10. juna, usvajanjem Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti UN-a. Dan ranije su predstavnici Vojske Jugoslavije i NATO-a u Kumanovu potpisali Vojno-tehnički sporazum, kojim je precizirano povlačenje snaga Vojske Jugoslavije s Kosova i ulazak na to područje međunarodnih mirovnih vojnih snaga.

Prema procjenama na Kosovo se nakon toga vratilo oko 750 hiljada protjeranih Albanaca, ali ga je istovremeno napustilo i više od 100 hiljada Srba. Bio je to drugi egzodus Srba u samo četiri godine, budući da je oko 200 hiljada Srba napustilo i Hrvatsku tokom akcije ''Oluja'' 1995. godine. Teško se oteti utisku da je to bila velika kazna za Miloševićeve ratne pokliče.

Nade za Siriju



Kako god, primjeri BiH i Kosova potvrđuju da se s povećanjem brzine intervencije i rastom odlučnosti međunarodne zajednice u svjetskim krizama smanjuje broj ubijenih, ranjenih, protjeranih i osiromašenih.

Na 18. godišnjicu međunarodne vojne intervencije, građani Bosne i Hercegovine upućuju svoje molitve i nade da demokratski svijet i građanima Sirije može donijeti mir i šansu za bolji život u nekoj boljoj budućnosti u kojoj će užasi djece ubijene hemijskim oružjem biti tek mračna stranica prošlosti.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: