Čudna jada od Mostara grada

E, sad, malo je onih koji mogu reći da s merakom ne odu u Mostar, i da ih sama pomisao da provedu jedan vreo dan u tome gradu, ne čini mrvicu sretnim i osvježenim, i da se čini kako se Mostara nikad ne može nagledati zbog njegove ljepote, starog grada i mosta, lagane šetnje sokacima, lijenog ispijanja kafe među kamenim građevinama, ručka u Mlinici, i tako dalje. Mostar nekako sam od sebe prianja srcu, i uvijek mu se sa istim žarom vraćamo, da se obradujemo bar nekoj novoj sitnici, novom detalju staroga sjaja. Ima ovaj grad takve atmosfere i ne može se poreći da je ipak neka vrsta magneta, ima ono nešto što nas stalno mami da uvijek uživamo u njegovoj neponovljivosti. Mostar je na kraju jedan od najvećih turističkih aduta ove naše zemlje i nezaobilazna destinacija mnogih svjetskih putnika.

Ali bilo bi čudo da je neko mjesto, poput Mostara, ili neke druge destinacije, a može ih se kod nas dugo nabrajati, do kraja iskorišteno i pretvoreno u pravu turističku meku za koju se ljudi otimaju da dođu. A, Mostar bi to mogao, ali ne ide. Glavni razlog kao i u svim bh. pričama jeste domaća politika i politiziranje pa i najmanjeg kamenčića, pogotovo kada je hercegovačka prijestolnica u pitanju.

I kao da je ovih dana baš nekako vrhunac političkog bezobrazluka fino obučenih i ugojenih gradskih dužnosnika koji jednostavno ni oko čega ne mogu da se dogovore kao da je život nešto što može stati i nastaviti se onog dana kada oni odluče da donesu neku odluku. Naime, tako se posljednjih šest i više mjeseci ponaša grupica branilaca nacionalnih interesa na vrelom mostarskom asfaltu, koju nimalo ne interesuje na šta liči taj grad za koji se oni navodno brinu, pa su ga svojom krajnjom drskošću pretvorili u jednu mrtvu provinciju u kojoj sve vrišti od nezadovoljstva i u kojoj njihovo naduravanje urušava i ono malo funkcionirajućeg sistema koji je sklepan godinama mukotrpnog rada i smjelim odlukama jednog od visokih predstavnika.

Od tog njihovog silnog angažmana i seoske prgavosti koju su prenijeli u gradske strukture, došlo se do toga da jedan grad koji je smješten u navodno evropskoj državi koja eto ima i neke demokratske tekovine, već pola godine nema gradonačelnika! Pa, može li biti veće sramote? Osim toga što nema gradonačelnika jer se zaštitnici raznih boja ne mogu usaglasiti, taj grad nema ni budžeta pa je opet visoki predstavnik morao djelovati i nametnuti budžet. A, ti politički krpelji koji narodu krv popiše i sve pretvoriše u bijedu, naravno da nemaju ni obraza izvinuti se svima onima koji trpe, ili na kraju, izvinuti se svima u BiH kojima je stalo da ovaj grad, kao jedna vrsta ponosa, zablista punim sjajem. Ne, ti ljudi u svojim skromnim intelektualnim kapacitetima kojima štite svoje mini torove, dalje od toga ne vide.

Pa, kako ne vide, tako ih i nije briga. Jer da vide, valjda bi ih bilo sram što blokiraju rad čitave gradske administracije čiji uposlenici žele štrajkovati. Da im je stalo, uradili bi sve da se nedostaci u gradu što prije isprave i da postane jedna neizbrisiva slika za oči svima koji u njega dođu, i da oni koji dođu, ostanu tu što duže i potroše svoj novac, i Mostarcima konačno malo poprave životni standard i donesu nove poslove. Pa, evo, zar nije sramota da nakon toliko godina od kraja rata još uvijek turisti moraju gledati ruševine po gradu, i da još uvijek simbol Mostara, stara pravoslavna crkva, nije popravljena kako bi dala malo tog multietničkog šarma kojim se volimo dičiti pred cijelim svijetom?

Umjesto toga, politička nedonoščad koja gledaju samo vlastite interese, uvjereni nekom čudnom mentalnom akrobatikom da zapravo dobro čine narodu, dozvoljavaju da se i ono malo što je od grada ostalo, tako dugo i tako bestidno paralizira nijhovim vegetiranjem.