Piše: Asim Bešlija
Eh, pošto je praznik, i vrijeme da se uz muziku i sveopšte veselje jedan dan posveti ženama, njihovoj ljepoti, snazi, umu, sposobnostima, požrtvovanosti, okretnosti, i čemu sve ne, tokom tog jednog i jedinog dana, valja nam i u ovom tekstu sve protkati muzikom.
Pa, da krenemo sa Halidom. 'Ko bi reko čuda da se dese, i Miljacka mostove odnese...'. I tako dalje. E, kad se ovo desi, možda jedino tada ovaj zacementirani patrijarhat bude nekako raskrinkan i možda jedino tada priznamo stvari koje inače krijemo, a samo da održimo tu sliku privida super funkcionirajućeg društva zasnovanog na tim tradicionalnim vrijednostima na glasu.
Posebno se ovo odnosi na žene. One što trpe sve i svašta pa onda na jedan dan zažmire jer je njihov dan. Jer im tada kupuju po jedan karanfil, jeftine komplete za higijenu, kojekakve điđe na onim drvenim štandovima na svakom trotoaru i nude im svu nježnost i pažnju na koju, eto, nekako zaborave u proteklih 364 dana. Čast izuzecima. Ima ih.
Elem, taj 8. mart je postao baš izvitoperen praznik. Troše se pare, jede se i pije, sluša se muzika, i to je kao Dan žena. I kao nešto je svečanije, stavlja se šminka, sređuju frizure, paradira gradom naprijed i nazad, i eto, obilježili smo. A, nigdje priče o tome kako je zapravo ženama danas i šta sve moraju pretrpiti da bi ih obasjalo crvenilo karanfila koji već danas, dan poslije, polako vene.
Zato i mislim da nije fer pisati o onima koji su se razbacivali sićom iz svojih novčanika da bi namakli neki poklon i ženama potvrdili da su žene, već je bolje da se pozabavimo suštinom koja bi se na taj 8. mart i trebala isticati. A, ona bi se mogla opisati pitanjem – kako je stvarno ženama danas? Baš kao što se to pitanje postavljalo onda kada su se tekstilne radnice pobunile u Njujorku zbog uslova rada i svojih prava, etablirajući 8. mart upravo kao dan borbe za svoja prava a ne rastrošnost i kupovinu besmislenih poklona.
Pomislite samo kako je tada njima bilo kada su sastavljale jedva kraj s krajem i kada je hljeb bio osmomartovska blagodet!
Takvih ima danas i ovdje, nego mi samo žmirimo i ne želimo da vidimo jer bolje zvuči sniženje u shopping centru nego bavljenje kojekakvim maglovitim ženskim pravima od kojih ovdje svakako nema ništa. Džaba sva priča.
Uvijek me je intrigiralo, pa i dan danas, kako živi jadnica u stanu iznad mene, koja razdire glasne žice derući se na svoga muža, u braku koji je izgleda osuđen na višedecenijsku agoniju. Možete iz tog stana čuti lupanje vratima, deranje, psovanje, želje poput 'dabogda crko', 'odakle ti pareeee', 'idiote', i tim redom. I baš je to česta pojava. Betonska ploča koja me dijeli od frustracije te žene zbog života sa tim hairlijom može svašta podnijeti, a ta žena, jer ne zna za bolje, i još više. Pomislite kakav je njen 8. mart i šta njoj znači jedan crveni karanfil?
Sjetih se nekako jedne od prosjakinja na glavnoj sarajevskoj promenadi, jedne nane koja se sakrila pod neku strehu i koja ispružene ruke očekuje novac. Prosi, i sasvim tiho traži, tako da i ne možete razaznati šta govori. Samo prema njenim rukama i pomicanju usana vidite da prosi i da ju je baš nevolja natjerala da u svojim godinama sjedi na ulici i moli za svoj život. Ko li je njoj riješio probleme jednim crvenim karanfilom?
Pored toga, znam dosta žena čiji su brakovi sretno razvedeni i koje su nakon razvoda ostale sa djecom, dok su očevi otišli glavom bez obzira, onako kako su i došli, i danas, nakon što su napravili djecu, za njih uopšte ne mare. Nema alimentacije, nema poziva, viđanja sve manje. Pomislite šta te žene sve moraju uraditi samo da prežive i spasu nedužnu djecu od puta kojeg su im brižni očevi namijenili. Šta su njima karanfili u životu? Ništa. Samo cvijeće kojeg uskoro neće biti.
Možemo ovako cijelu noć. Nabrajati, i nabrajati, i nabrajati. Ili jednostavno sklopiti oči, pa ih opet otvoriti i ugledati nešto fino, a ružne stvari gurnuti u stranu. Ali to nam ne pomaže. Pored silnih problema koje žene u ovoj zemlji imaju, gotovo je van pameti 8. mart prikazivati kao praznik samo napirlitanih dama koje šetkaju ulicama. Jer i one, ako muško odluči, mogu sebe naći u gornjim ulogama.
Primjer je Jovanka Broz, koja je vjerujem, kao Titova saputnica dobijala tamiće pune karanfila, nekad u sretna vremena, a danas kuburi po Beogradu jer neće ni penziju da joj daju. Kao žena je nemoćna.
Dakle, šta nam je raditi? Osnažiti žene, uposliti ih, dati samostalnost i ne praviti od njih bespomoćne socijalne slučajeve jednom kada ih muškarac, taj bastion sigurnosti, ostavi na cjedilu. Ili još kraće, tjerati patrijarhalni Balkan iz naše avlije.
Lijepo je rekla Hanka – 'Ja sam Bogom dana, nisam ikebana!'
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
