{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Ćosići nemaju novca ni da upišu djecu u matičnu knjigu rođenih

F
20.2.2010. u 12:41
0
20
Ćosići nemaju novca ni da upišu djecu u matičnu knjigu rođenih
0
Ćosići nemaju novca ni da upišu djecu u matičnu knjigu rođenih
Foto: Ilustracija
Na obroncima visokih planina smjestilo se selo Blječeva. Zavuklo se, sakrilo se ispod šumovitih predjela i kao da želi sakriti svu povratničku tugu koju niko i ne osjeti jer niko ovdje i ne dolazi.
Do najudaljenijih kuća ne može se ni doći kaljavim i izrovanim putem, kojim svakodnevno prolazi pet učenika, djeca Hajrije i Muharema Ćosića. Oni idu u obližnju školu, na brežuljku, podno sela. Čine više od polovine škole u kojoj učitelj Hajrudin drži nastavu za svega osam učenika.

Hajrija i Muharem imaju osmero djece. Nemaju ličnih primanja i muku muče da prehrane višečlanu porodicu.

"Osim što nemamo sredstava za elementarne potrebe, nemamo para ni da upišem djecu u matičnu knjigu rođenih. Petero njih nema rodni list. Kao da nisu ni rođeni! Ma, upisaćemo ih nekad, kad zatreba", priča Hajrija.

Ćosići će svoju djecu upisati u knjigu rođenih naknadno i po sjećanju i nijedno od njih petero neće imati tačan datum rođenja! Ćosići će pogoditi godinu rođenja, ali mjesec, a pogotovo dan, neće. Stoga njihova djeca nikad neće, ako im bude do toga, slaviti rođendan na svoj pravi rođendan.

Kako ova desetočlana porodica uspije preživjeti?

"Imam dva konja s kojim ponekad, pretežno ljeti i u jesen odradim posao komšijama i nešto malo zaradim. Nekad neko nema da plati, pa nam da mlijeka, sira ili krompira. Teško je, stvarno je teško. Da mi nije majke koja ima penziju, ne znam kako bismo preživjeli. Ona ima penziju, pa nam ponekad pruži neki dinar, a brine se još o jednoj kćerki, mojoj sestri. Polovimo njenu penziju i tako se živi", kazuje Muharem.

Osim konja, Ćosići imaju nekoliko kokoški, dvije patke, tri ovce i psa. Do prije dva mjeseca imali su i kravu.

"Kravu smo dobili kao donaciju. Ona nam je bila pravo zlato. Bila je kuća puna mlijeka, sira i kajmaka i nije bilo problema. Ali, razbolje se, dolazio je veterinar, ali je nije mogao izliječiti. A trebala je da se oteli. Otišla i ona i tele i kao da je sve iz kuće otišlo. Sada nam ne preostaje ništa drugo nego da se ponovo naviknemo na teškoće", kaže Hajrija.

Muharem kaže da je od udruženja žena dobio frezu kojom uzore njivu i usiju ono osnovno za svoje potrebe. Možda bi donatora i bilo, da mogu doći ovim, ne makadamskim, već nikakvim putem.

"Ma, niko ovdje neće da dođe. Ni političari, ni opštinari, a posebno donatori. Niko ne zna za naše probleme. Vidite kakav je put. Djeca iz škole dođu kaljava i valja žena to da napere svaki dan. Valja svaki dan da spremi da se jede, a odakle? Da mi je da ponovo imam kravu, sve bi bilo bolje! Evo, štala stoji prazna i dođe mi da plačem kad je vidim takvu, a ne čujem da se u njoj išta miče i muče", priča Muharem.

Selo Blječeva je u općini Bratunac, a čini se, bliže je Srebrenici. Udaljeno je svega pet kilometara od asfaltnog puta, a po svemu što se ovdje vidi, kao da je kilometrima udaljeno od civilizacije.

Ovdje ima i Srba. Hajrija kaže da se slažu, obilaze i pomažu.

"Nikad nismo imali problema. Pomognemo jedni drugima i onako, bez para, a kad je veći posao, onda nam i plate. Uglavnom, dobro se slažemo i nikad nije bilo sukoba, što je najvažnije."

Suživot je, kako reče Hajrija, najvažniji, ali, važan je i život, svakog ponaosob.

"Svako se zabavio svojim mukama i problemima, pa nekad ni komšija ne može ni da nam pomogne. Može nekad, ali ne može stalno. A kako će, kad nama svaki dan treba mnogo toga! "

Ništa u boljoj situaciji nije ni Saveta Ćosić koja ima sedmero djece.

"Niko se na nas ne obazire. Sreća, pa smo dobili donaciju za kuću, a da nije toga, ne znam šta bi bilo. Prije smo mi ovdje dobro živjeli. Muž je radio, ja radila na njivi i imali smo sve što nam je potrebno. Danas, i pored svih obećanja za povratak i održivi povratak, nema ništa. Svi su nas zaboravili. Ljudima, a posebno djeci, treba omogućiti uslove za život", kaže Saveta.

Njena kćerka Meliha (18) poznata je u ovom selu kao glavna glumica iz jednog dokumentarnog filma kojeg je radila njemačka novinarka i rediteljica. U tom filmu, pod nazivom "Ženi me", Meliha je glumila djevoku, željnu da se uda i da zasnuje sretnu porodicu. Prolazila je teške, krizne momente i scene, ali je to bilo samo na filmu. Kakva slučajnost – sve je i sada tako, ali ovo više nije film, ovo je stvarnost, ali još sumornija i tužnija od one s filmske trake.

"Mislila sam da se ružne stvari samo mogu desiti na filmu. Nama svima je ovdje veoma teško. Evo, treba da se porodim za koji dan, ali kad vidim šta sve moram da izduram, bolje da se nisam ni udala. Šta ću s djetetom? Kako da ga othranim?", pita se ona.

U ovom selu većina povratnika ima istu brigu. O ljudima, a posebno o djeci, niko od nadležnih ne vodi računa.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: