A, tu rođaci, leži zekan. Naime galopirajući neoliberalni kapitalizam argentinskog tipa, kako ga krste znalci, ne ostavlja čovjeku vrijeme za bilo šta, a čitanje postaje jedna od najopasnijih i najgorih zajebancija koje ovaj sistem može podnijeti.
Činjenica je da se, od Hamurabija i glinenih pločica, preko svitaka papirusa, pergamenta, papira i Gutenbergove štampe pa do najnovijih digitalnih uspremljivača, vazda nešto škrabalo. Isto tako, činjenica je i da se znalo šta se škraba, a pogotovo za koga se škraba. Nije svaka fukara mogla da kongitivno, kroz simbol, znak i označeno, pojmi realnost.
Prvo, bila je nepismena, a drugo sve da je kojim čudom i naučila znamenje, pogađate, nije imala vremena. Tako je od kad je istog.
Zato, slobodno možemo reći da nas je od kraja Drugog rata, pa do mrskih nam devedesetih strefila anomalija. Naime, i kurta zajedno sa murtom su mogli ili bar pokušali da uđu u tok svijesti Mersola, Raskoljnikova, Razumihina, Jozefa K. i inih, koji su i dan danas na pijedestalu umnih dostignuća - kako njihovih kreatora tako i književnosti vaskolike.
Onda se ta anomalija urušila, što je i bilo prirodno.
Knjiga je vraćena na ono što je oduvijek bila - assesoar. Dakle nešto kao firmirana torbica, kakav odabran komad namještaja, maloserijska markica, goluždravo kuče. Ne samo sadržinski, nego i po svom fizičkom obimu. Knjiga mora da zadovolji neke estetske standarde, koje moda vremena, u kom je isprintana, nalaže. Tako je danas preporučljivo imati istu u bijelom, neupadljivom povezu, koji se uklapa u minimalističko uređenje gajbe-stana vlasnika. Ako ste ekscentričniji, tu je, kakav pop-artovski dizajn koricâ, koji će bosti gostima oči, a ponosnom domaćinu tjerati riječi kroz usne da objasni kakva li je to umotvorina. Primijetili ste da se više ne radi o tomovima istog autora i sl. Beskonačnom gomilanju knjiga. A, ne.
Danas je to jedan simpatičan detalj, koji, kako se to voli reći, govori nešto o vlasniku. Vlasniku? Pa, da. J..o pisca i napisano.
Kad smo kod pisaca i napisanog, šta se to čita u "džematu"?
Velika većina žitelja istog čita uputstva za upotrebu i programiranje DVD-eva, veš mašina, prečica u videoigricama, reklamnog materijala kakvog mega-hiper-giga-marketa. Muškom dijelu populacije je logično čitalište WC šolja, dok se djeve okreću kauču...
Onda, postoji literatura za nju i njega. Novine za Njega koštaju kao porcija ćevapa i jogurt, pa se da pregoriti jednom mjesečno za iste. Tu se može saznati sve o fermentaciji piva, 100 najboljih cica, 100 stvari koje treba da uradite prije nego što riknete, 100 najbržih makina. Ponešto o Tarantinovim "Prokletnicima". Uglavnom, sve što Njemu treba.
Za nju je takođe top-lista od 100 najseksi frajera, koji nisu pederi, 101 način da poboljšate seks, tri najnovije dijete, fengšuji zajebancija o rasporedu kaktusa i kreveta, da bi postigle što intenzivniji orgazam, te recept za tortilju, koja je ustvari piturina. Uglavnom, sve što Njoj treba. Ne treba ni napominjati da oboje dobiju gratis kakav uzorak šampona i sl.
Mjesta za čitanje su i u ovom slučaju ista.
Dalje postoji literatura, koja je sezonsko-pomodarskog karaktera. Sjećate se Paola Koelja? Ne sjećate? E, pa vidite kako je to prolazno. Npr. sad je u modi Murakami, Pamuk i salata od rikule. Svi se na lokalnim sjedaljkama dive njegovoj lakoći pisanja i gazdaričinoj salati od rikule, koja je baš onako ni prezrela ni suviše mlada. Naravno, kad prođe sranje, ljudi se vrate starom dobrom ajvaru i Andriću.
Onda, tu je i drugarska literatura. Svi mi u okruženju imamo prijatelja ili poznanika, koji je u skribomanskom zanosu, spoznao, kako, eto, baš on (ona) mora svijetu ostaviti svoju žvrljotinu, kao ultimativni literarni vrhunac. Onda, jebi ga, šta ćete, htjeli ne htjeli, nađete se na promociji, sa sve rodbinom, pa kad ste dobili knjigu taze, a autor vas pogledom mačeta tugaljivo gleda, morate pročitati istu. Često se iznenadite, koliko je to bolje od gore narečenih drugova Murakamija i Pamuka, ali to sad i nije bitno.
Bitno je završiti tekst. Jednom je jedan filozof, Teodor Adorno ako vas baš zanima, napisao vrlo popularan esej "Čemu još filozofija" u kome je filozofirajući pokopao istu. Analogno tome, ja se pitam čemu i dokle još književnost? Neću se ja ovdje baviti, niti vas daviti kako je to iskonska ljudska potreba i slična sranja. Osvrnuo bi se na nešto drugo. Knjiga, kao i bilo koji ljudski izum ima svoj vijek trajanja. Ona, antropološki gledano, nije bog zna kako stara, kao, uostalom ni pisana riječ.
Ono što danas vidimo je sažimanje i sublimacija znakova, koji olakšavaju i racionalizuju komunikaciju, a sve to zbog manjka, pogađate, vremena. Tako uz jedinog istinskog komunistu današnjice, kapetana interneta, par klikova i smajlija, možete sa bilo kim, ali bukvalno, uspostaviti suvisao kontakt. E, da li ćete, na vama je.
Svako ko piše i obraća vam se ovakvim rečenicama, kao moja malenkost, je prosto -dosadan. Jednostavno, ne možete zadržati pažnju duže od par sekudi, ukoliko to ne do vede do konsekventnog čina, tj. poente ili smisla. Mozgovi su nam već naučeni da ubrzano rade na jedinoj bitnoj stvari, a to je razmjena informacija.
Ustvari, pretvorili smo se iz mislećih, u bića za razmjenu informacija. Zamislite bilo kakvo formalno, a bogami i neformalno okupljanje bez ping-ponga riječi. Jesi li čuo ovo, ono.
A onda se neki Kolumbo sjeti i reče, a što ne bi napravili sajam knjiga i ove 2009. u Banjaluci, ili Mrduši Donjoj, svejedno. Poslije će vjerovatno praviti studije kako sajam nije uspio i kako je iz godine u godinu broj posjetilaca sve manji i slična sranja.
Najveće greške koje ljudi čine tokom seksa: Zbog njih ne postižete zadovoljstvo
