Piše: Asim Bešlija
Zamislite ovu scenu. Sjedite u društvu grupe mladih, urbanih ljudi, internet generacije koja sebe smatra građanima svijeta i kojima, kako sami kažu, ove naše nacionalne i ine podjele ne znače ništa. To je jednostavno prošlost, passé. Sve se čini normalnim dok odjednom u razgovor ne počne da se ulijeva terminologija poput 'četnitet', 'četnici', 'vlasi', odnoseći se na jedan narod i jedan dio Bosne i Hercegovine. Razgovor i dalje teče, uz šale i pošalice, dokone poštapalice koje se koriste lagano, kao kad grickate grisini. Neke stvari za ove ljude jednostavno se podrazumijevaju. 'Oni tamo' su jednostavno četnici a 'oni dolje' jednostavno su ustaše. I tačka. Nema tu ništa loše. Niti terminološki niti sadržajno. E, kad se to apsolviralo, može se pričati i o kozmopolitskim stvarima. Kako je bilo na koncertu Jamesa Blunta?
Zamijenite uloge i promijenite strane i dobićete istu priču. Odnosno, jedna priča puta tri.
I tako su ove, sada tri grupe mladih ljudi, nastavile razgovor ne shvatajući kakva im se pošast uvukla u krv i kako je sasvim normalna stvar da zbog toga što se neko zove drugačije, bude prozvan četnikom, ustašom i balijom. U nekim situacijama to je postalo praktično da se najbolje i rimuje sa onim kada nekome druge nacionalnosti opsujete majku.
Dovoljno je, na primjer, da u nekom 'većinskom' gradu gostuje 'manjinski' tim u nekom sportu, pa da se jednostavno zna. Ustaša, četnik ili balija.
I nije to samo u sportu. Ima toga i u našem ophođenju jednih prema drugima gdje sve pršti od ljubaznosti, pažnje i skoro pa ljubavi jer, zaboga, ponovo se upoznajemo i želimo pokazati koliko smo za suživot i koliko nam nije bitno kako se ko zove. No, čim se okrenu leđa, sijevaju naši termini. Značenja se pojačavaju. Riječi zapravo sikte iz naših usta. Kažemo za neku ženu da je 'vlahindura' ili 'balinkura'. Puna usta mržnje. I onda kada je napad završen, obuzme nas taj nedoljivi osjećaj ispunjenosti, kao da smo obavili najveći partijski zadatak za što boljim ostvaranjem nacionalnog ponosa. Partija, naša zaštitnica, biće zadovoljna.
Dakle, uslov broj jedan – dovoljno je da se neko drugačije zove. Onda su nam vrata za psovanje i pljuvanje po drugima, širom otvorena. Na kraju, ovo je slobodna zemlja gdje svoje misli i osjećanja možemo slobodno iznositi. Pa, tako vrtimo taj začarani krug pucajući iz verbalnih topova, ukopani na strateške pozicije, nemilosrdni prema neprijatelju drugačijeg imena. Za sve loše ionako su krivi oni. Za sve dobro zaslužni smo mi. Najbolja nacija, naobrazovaniji ljudi, najčistija krv. A, inače, smo kosmpoliti.
Dakle, pokojni Risto Đogo odavno truhne pod zemljom ali se vjerovatno na njegovom kosturu i danas održava kontura osmijeha zadovoljstva što je postigao ono što je htio. Efekti njegovog podzemnog novinarstva na tragu vizija Radovana Karadžića najbolje se pokazuju i u evropskoj fazi BiH. Bio bi zadovoljan kad bi znao da se danas i proizvodi kupuju po nacionalnoj osnovi. Ako su proizvedeni u drugom entitetu ili su četnički ili ustaško-balijski. Zaobiđi kupnju iako je na njemu znak 'kvalitetan domaći proizvod'. Primjera je bezbroj.
I tako zauzdani u svoje male i omeđene mentalne fildžan državice živimo prezirući cijeli svijet. Najpametniji, s najboljim obrazovnim sistemom, imamo Evropu naučiti čemu, najljepša zemlja koja se čuva i poštuje. I sve to dok nas kao magla obavija mrak vlastite zaslijepljenosti da ne vidimo da nam se rasizam ukorijenio u naš svakodenvni način razmišljanja, da mrzimo sve što je drugačije jer ako je drugačije, znači da ne valja.
Tako uz jutarnju kaficu ili kriške lubenice naveče, među 'našom rajom' opalićemo po četnicima, balijama i ustašama, pljuvati po Kinezima koji žive u našem gradu, zgrožavati se nad ciganima, prizivati ubistva homoseksualaca, do mržnje zaviditi Sandžaklijama jer su bogati, mrziti strance koji godinama žive kod nas kao otimače naših para. I sve to bez dlake na jeziku. A, inače smo kosmopliti. Zna se.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
