{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Budi promjena koju želiš vidjeti

S
16.7.2010. u 10:00
0
0
Budi promjena koju želiš vidjeti
0
Budi promjena koju želiš vidjeti
Gandhijeve riječi iz naslova diraju suštinu. Ako se želi promjena, ona neće doći sa apatijom i negativnim determinizmom: "Moj glas i tako neće ništa promijeniti".
Prije nekoliko godina, u jeku izraelskog napada na grad Ramallah, na mjestu zločina zatekao se i jedan američki student. Uznemiren onim što je vidio a vidio je tenkove koji iza sebe ostavljaju pustoš i smrt, odlučio je reagirati. Uspostavio je satelitsku vezu sa kongresmenom SAD-a za koga je dao svoj glas na prethodnim izborima: „ Kongresmene, glasao sam za Vas i u ime tog glasa zahtijevam da nešto poduzmete. Svojim očima gledam izraelske vojnike kako ubijaju civile, vidim tenkove kako ravnaju sve pred sobom..., vidim spaljenu zemlju. Učinite šta je u Vašoj moći.“

Počeo sam tekst sa ovom mikroslikom jedne uvjerljive odgovornosti mladog čovjeka. Možete li uopće zamisliti da u ovoj zemlji mladi ljudi reagiraju na sličan način, da vjeruju u snagu svog glasa, da izađu na izbore s uvjerenjem da ta građanska gesta ima smisla? I da nakon izbora, opremljeni uvjerenjem da su ljudi za koje su glasali njihove sluge, zahtijevaju od izabranih političara, između ostalog, i gestama poput navedenog vapaja empatičnog američkog studenta, djelovanje koje je na tragu predizbornih obećanja, onih zbog kojih su i dali glas upravo tim ljudima i njihovoj političkoj opciji. Daleko je sunce.

Suočeni smo sa upravo obrnutom predstavom mladih ljudi o njihovoj važnosti, o važnosti jednog naročitog glasa. Njihovog. Kada razgovaram sa studentima, kao razlog svoje apolitičnosti i izborne apstinencije, navode nihilistički argument – moj glas ne može ništa promijeniti. Takvom apriornom tvrdnjom, nove generacije bosanskih ljudi samo pothranjuju povijesne stereotipe i karakterizacije – kako mi volimo da drugi odlučuju u naše ime, kako smo najsretniji u blaženom neznanju, kako smo oduševljeni socijalnom stvarnošću u kojoj i o kojoj nas niko ništa ne pita... Tražim, zahtijevam, molim studente da razgovaramo, da postavljaju pitanja, da debatiramo, da se konfrontiramo... Uzalud. Naviknuti na šutnju, uvjereni da „u šutnji je sigurnost“, oni, u ogromnoj većini, nastavljaju naš promašeni način života: šuti i trpi. Vrijeme je za izlazak iz te oportunističke historije.

Vrijeme je za masovni i istovremeno, autentičnoindividualni izlazak na izbore. Manje je važno hoće li Tvoja odgovorna gesta zbilja promijeniti zemlju nabolje, ali multipliciranje gesti kojima se političarima daje na znanje da je došlo do promjene mentalnog koda i da građani konačno shvataju da su izabrani zvaničnici njihove sluge a ne po naslijeđenoj matrici mišljenja i djelovanja - da su građani podanici političara, već je promjena u pozitivnom smjeru. Taj mentalni transfer, taj iskorak iz zone podaništva i apatije u zonu autonomnog kreiranja svog ljudskog statusa - ja jesam neko a ne puki irelevantni broj i „neću sjahati s leđa onome za koga sam glasao“, generacijski je poduhvat vrijedan energičnog zagovaranja. Bez povećanja izborne baze, bez relevantnog povratka, naročito urbane populacije, na birališta, polja slobode će se i dalje sužavati a deficit demokratije će rasti. Tamo gdje imate deficit demokracije raste suficit paralelnih centara moći, rastu kleronacionalistički i kleptokratski kružoci umreženih nitkova i nitkovuša koji, na duže stazu derogiraju državu iznutra i sprdaju se sa demokratskim oblicima borbe.

Pa vidite li, na primjeru vječne direktorice JU Djeca Sarajeva (da možda gospođa nije Vječnik?) kako nevidljiva sila delegitimira građanska nastojanja za pravdom pretvarajući ovaj grad u arhaičnu deponiju lopovluka, barbarstva i neodgovornosti. Barbari ne dolaze. Oni su unutra i budući da nema revolucije, budući da je izbrisana iz registra evropske sadašnjosti izbori su mala, velika šansa za promjenu. No mogu li glasači prepoznati promjenu?

Znaju li da promjena nije glasanje za staro u novom ruhu? Da promjena nije dati glas nekome ko je bio dio tala a sada je, navodno, protiv bivših taldžija. Kao što promjena nije ni glasanje za bilo koju stranu tala, za bilo koju stranku bilo koje strane tala. A naročito promjena ne stanuje tamo gdje se zloupotrebljava religija, gdje se ta duhovna potreba za samootkrivanjem premješta na politički trg. Promjena, nadati se, stanuje tamo gdje možemo prepoznati želju za stvarnim izdizanjem iznad beznađa u kojem živimo.

U deficitarnim demokracijama, dobro je, načelno posmatrano, u svakom novom izbornom krugu dati šansu opoziciji. No, beskrajno je važno znati prepoznati mimikriju: gdje se krije pozicija u opoziciji? I uredno preskočiti trojanske konje. Nema tu nikakvih darova. Naročito nedostaje ključni dar: Vladavina zakona. Tamo gdje nema vladavine zakona, imamo i imat ćemo vladavinu ljudi. A to je najgora moguća despotija jer relativizira zakon i apsolutizira simpatije i klanove. Zato se nadam, čitaoče, da ćeš me poslušati: „Budi promjena koju želiš vidjeti.“

Portal Sarajevo-x.com svake sedmice donosi vam kolumne književnika, novinara, političkih analitičara i javnih ličnosti u kojima pišu o bh. stvarnosti i razlozima zbog kojih treba iskoristiti svoje pravo i izaći na izbore.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: