"Ukrcavši se na voz, koji je kretao u 11. 35, mislio sam na Jasminu. Njen smijeh... Možete je čuti na kilometar kada počne zarazno da se hihoće, pa u krivu liniju izvije usne najozbiljnijih uposlenika "Daily Telegrapha". Jasmina, članica našeg dizajnerskog tima, naučila se smijati odrastajući u Sarajevu, nevjerovatno lijepom gradu, okruženom zelenim brdima, bujnim pašnjacima i gradu bogate historije protkane tugom", započinje Bridge svoj tekst.
Oteto djetinjstvo
- Jasmina, koja danas živi u Londonu, je dijete iz miješanog braka... Autoru teksta ispričala je kako je nekada bilo živjeti u Sarajevu, u bratstvu i jedinstvu, kada su svi bili isti bez obzira na to jesu li muslimani, Srbi ili Hrvati... Ta vremena su, kako je navela Jasmina, bila sretna. Jugoslavija, kojom je "rukovodio" Josip Broz Tito, je bila zemlja blagostanja. Ne najbogatija zemlja na svijetu, ali narod tada nije gladovao i uživao je daleko veće slobode nego ljudi u susjednim istočnoevropskim zemljama. To je, kako je ispričala Jasmina, bilo i vrijeme nade... Vrijeme olimpijskih igara u Sarajevu... No, sve je to bilo davno... Prije rata...
Kada je Jasmina bila djevojka put poznat kao "Olimpijski Express" bio je jedan od najpopularnijih u zemlji. Beograđani su dolazili uživati u Sarajevu i odmarati se na okolnim planinama, a Sarajlije su odlazile u Srbiju i Hrvatsku u posjetu familiji ili u Beograd u kupovinu... Tada je voz imao najmanje 15 vagona i u svakom je vladala dobra atmosfera, bile su to prave zabave u vozu.
"Često je neko svirao gitaru. Bilo je i Bošnjaka i Srba i Hrvata, ali je atmosfera bila super. Dok sam ja odrastala to je bila savršena zemlja... Ali, onda su došli fanatici i razdvojili nas. Izgubila sam najbolje godine svog života", ispričala je Jasmina koja je s 18 godina otišla u London.
- Nakon 18 godina razdvajanja ponovo je uspostavljena linija Sarajevo-Beograd... Brzi voz je ponovo krenuo sa Željezničke stanice u Sarajevu... Bilo je to prošle godine.
Razmšljajući o Jasmini i njenim riječima Bridge prolazi kroz Sarajevo i gleda hotel Holliday Inn, te se prisjeća izvještaja stranih novinara sa stratišta, posebno novinara BBC-a, Martina Bella...
Elvirova sudbina
Voz juriša i Bridge traži mjesto s kojeg će imati bolji pogled, te susreće Elvira, 23-godišnjeg mladića, kojeg je vihor rata odnio u Njemačku. Elvir prvi puta nakon rata ide vozom kroz Bosnu...
"Nije li ovo lijepa zemlja?", upitao je Elvir Bridgea, dočekujući ga s osmijehom dobrodošlice...
Dok zajedno gledaju prelijepa bosanska brda i doline, Elvir priča svoju priču... Njegov otac je poginuo u ratu, a on i njegova majka su preživjeli genocid u Srebrenici. Ipak, nakon godina u izbjeglištvu, vratio se u svoje selo, koje se danas nalazi u Republici Srpskoj, i pokušava preživjeti baveći se stočarstvom.
"Je li teško biti musliman u RS-u?", upitao ga je Bridge.
"Ne uvijek.. Ko zna jesi li Srbin ili Bošnjak. Mi pričamo istim jezikom", kazao je Elvir, okrenuvši se za zgodnom brinetom.
"Ah, Bosanke su najljepše djevojke na svijetu", dodao je Elvir kroz osmijeh...
"Gdje su bile munare, sad su pravoslavne crkve"
Zaustavljajući se u Doboju autor upoznaje Đuru...
"Đuro ima vitku figuru, tužne oči i veoma je ljubazan", opisuje ga Bridge.
Naravno, i Đuro ima svoju priču... Prije rata bio je gazda.. Imao je restoran na moru u Hrvatskoj, a onda je izbio rat... Đuro nije znao na koju stranu da ide... On je Srbin, a žena Hrvatica...
"Nikada mi nije bilo važno je li neko Srbin, Bošnjak ili Hrvat, bito je kakav je čovjek - dobar ili loš", kazao je Đuro, posmatrajući, sada već nešto ravniji krajolik....
"Ovdje se dešavaju prirodne katastrofe svakih 15 godina, a ratovi svakih 50. Tamo gdje su nekada bile munare, sada su pravoslavne crkve", tužno dodaje on.
"Jugoslavija iz Jasminine mladosti, zemlja koje više nema"
Na svom proputovanju Bridge susreće i Natašu, djevojku koja jako voli Sarajevo iako u tom gradu dugo nije bila.
"Stvarno želim otići u Sarajevo. To je prekrasan grad u kojem ima ljudi svih nacija", kaže Vojvođanka, dodavši da vjeruje da će doći vrijeme kada će svi biti zajedno...
Ostaje mnogo toga neispričanog i nedorečenog, ali voz ulazi u Beograd... Ne možete biti tamo, a da ne posjetitie najznačajniji kulturno-historijski kompleks - Kalemegdan.
Dok šeta gradom autor teksta razmišlja o bivšoj Jugoslaviji, ljudima koje je sreo, tragedijama koje su doživjeli i preživjeli.
"Jugoslavija, zemlja Jasminine mladosti, se nikada neće vratiti. Rane koje je rat ostavio su još duboke, ali postoje ohrabrujući znakovi želje ponovne izgradnje mostova", piše autor prisjećajući se jedne Đurine rečenice:
"Da, izgubio sam puno u ratu. Nekada sam bio bogat čovjek, a danas radim na željeznici. Ali, barem sam živ. Imam lijepu suprugu i kćerku. Ja sam sretan čovjek."
