Bregović je osnovao Bijelo dugme, bend koji je žario i palio sedamdesetih i osamdesetih, a devedesetih se preorijentirao na filmsku muziku, te na aranžmane i interpretacije romskih, vlaških, srbijanskih, bugarskih pjesama.
Iako nije davao zvučne političke izjave tokom opsade Sarajeva, neki mu i danas zamjeraju što nije digao glas. Druge zamjerke tiču se njegovog opusa, uz prigovor da mnogo više "posuđuje" od drugih (pa i od samoga sebe, za šta su primjeri stare pjesme u novim aranžmanima) nego što sam sklada.
I pored svega, povratak Bregovića u Sarajevo događaj je koji se mora pozdraviti. To su učinili i prvi ljudi gradske vlasti Sarajeva, kao i predstavnici Općine Centar, primivši Bregovića na jedan poluslužbeni i prijateljski sastanak.
Goran Bregović se vraća u Sarajevo sa porodicom!
Iako se, u principu, Bregovićev povratak može tretirati kao želja pojedinca da ponovno živi u rodnom gradu, i da ne treba zbog toga ni dizati galamu, ni u pozitivnom, ni u negativnom smislu.
Pa ipak, u vrijeme kada se o Sarajevu govori s puno mržnje i predrasuda kao o provinciji, zatucanoj sredini koja nakon rata stagnira (da se ne lažemo, postoji i objektivno dio krivice u poslijeratnom Sarajevu, ali nije sada ni mjesto ni vrijeme), povratak svjetski priznatog umjetnika je izuzetno bitna stvar.