Bosna kakvu znamo preko ratnih priloga koje smo gledali na televiziji - uništene zgrade s rupama od gelera na zidovima i ostali ožiljci okupiranog Sarajeva - čuvali su nas podalje od stvari koje o ovoj zemlji ne znamo. Ali istina je da je Bosna država koja ima prelijepu, raznovrsnu prirodu - bogate šume, planine koje još čekaju da budu osvojene, divlje rijeke s vodom tako čistom da je možete piti... Po mnogo čemu Bosna ima sve ono što je Evropa izgubila.
S Laurom Hubber s BBC-ja, koja je 1990-ih bila nastavnica u Sarajevu, zaputio sam se u Bosnu, sa skeptičnom pomirljivošću da ću tamo malo pješačiti, otići na rafting i popeti se na neku planinu. Najprije smo obišli Sutjesku, nacionalni park koji se prostire na 17.500 hektara, znači veći od neke manje države, bez da smo imali mapu ili vodiča.
Turizam je ovdje i dalje tajna. Nakon Sutjeske, popeli smo se na najviši vrh u Bosni, Maglić, koji se nalazi na granici s Crnom Gorom. Odavdje smo krenuli u potragu za medvjedima, vukovima, divljim kozama. Prije rata, Bosna je bila druga po redu po koncentraciji smeđih medvjeda u svijetu, odmah iza Kanade, te je imala, možda, najveći broj vukova u Evropi. Sad niko ne zna koliko ih je ostalo.
Kakogod na našem putovanju nismo vidjeli ni jednog medvjeda. Ni divlju kozu ni vuka. Samo polja divljeg cvijeća i mirišljavi planinski zrak.
Budući da je sunce pržilo, hladovinu smo pronašli u prvom eko motelu u Bosni, koji se zove Sunce.
A rijeka Neretva je bosanski Nil. I baš kao što Nil ima piramide, Temza London Bridge, Sena Eiffelov toranj, San Francisco Golden Gate, Bosna posljednjih 500 godina ima Stari most, graciozni most preko Neretve.
Most je u ratu srušila hrvatska vojska, ali devet godina nakon što je rat završio, 22. jula 2004. godine, Stari most je obnovljen i svečano otvoren.
Malo dalje od Mostara, na putu ka Jadranskom moru, smješten je Počitelj, umjetnička kolonija, a u blizini je i rijeka Buna. Još malo dalje je Međugorje, mjesto poznato po tome što postoji legenda da se 1981. godine tamo ukazala Djevica Marija.
Jedini problem je što je veliki dio prirodnih ljepota nepristupačan zbog mina, koje su u jednu ruku, spasile prirodu od čovjekove ruke. Tako i u šetnji kanjonom Rakitnice nailazimo na znak: "Pazi, mine".
Na jednoj od olimpijskih planina, Bjelašnici, nailazimo na bajkovito, i najudaljenije od civilizacije, selo Lukomir. Tu nam jedna od starijih žena, imena Rahima, pokazuje ovo selo koje djeluje nestvarno. Puslužuje nas kafom dok mi uživamo u pogledu.
Čini se kao da, dok ostatak svijeta pravi nepopravljive greške, bar što se tiče prirode, Bosna je zemlja koja nudi primjer kako bi planeta trebala izgledati.
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
