Bosanski maturanti u St. Louisu snimili dokumentarac o BiH
Šahbaz je imao samo godinu kad su njegova kuća i selo spaljeni. Njegovog djeda i ujaka zarobila je srpska vojska, a baka se ubila zbog tuge. On zna za to samo iz priče svojih roditelja. No, još uvijek se može prisjetiti kad su prelazili preko srpske barikade, tad je imao 3-4 godine i vidio je srpske stražare. Tad je rekao ocu: "Tata, oni imaju pištolj kao tvoj", nakon čega su ga roditelji morali ušutkivati i brže hodati.
"Sjećam se pucnjave i znam da je bilo opasno", kaže on.
Vildana Omeragić se manje sjeća rata, ali slike BiH ostale su joj urezane u pamćenje, domovinu je napustila 1999. kad joj je bilo sedam godina. Njen djed je plakao dok je ispraćao Vildaninu četveročlanu porodicu sa željezničke stanice.
"Nisam bila potpuno svjesna šta se događa", kaže Vildana i dodaje: "Nisam znala da je bolji život vani. Kada sam došla ovdje, razmišljala sam kako je djeci ovdje puno bolje". Šest riječi iz Bosne i Hercegovine
Ovo dvoje maturanata bili su među hiljadama izbjeglica koji su došli u St. Louis nakon rata. Mnoga bosanska djeca su upisana u srednju školu Bayless, ali klasa koja je maturirala u 2010. mogla bi biti posljednja sa sjećanjem na rat i život nakon rata u BiH.
To su samo neki od razloga zbog čega su Šahbaz i Omeragić, zajedno s još četvero njihovih bosanskih kolega s Baylessa, napravili 20-minutni dokumentarac o sjećanjima njihovih roditelja na rat u BiH. U filmu pod nazivom "Šest riječi iz Bosne i Hercegovine" roditelji iskazuju sjećanja na boli, bespomoćnost, radost, teškoće, žaljenje i nadu - šest riječi u srcu filma.
Na projekciji roditelji i rodbina sjedili su u prva dva reda. Potom su sjeli osoblje škole, lokalni bosanski zvaničnici te dostojanstvenici - ukupno njih 75 u školskoj sali. Nakon kratkog uvoda, svjetla su zatamnjena i film je počeo, emocije su bile jako izražene, što se moglo osjetiti posebno u prvim redovima.
Edina Ademović, jedna od učenica koje su učestvovale u pravljenju filma, kaže da nije mogla gledati film bez plakanja. U prvoj sceni njena majka Sadeta Bobaj priča njoj o najbolnijim sjećanjima, o tome kako je Edinin otac ubijen kad je imala samo dvije godine. Majka se kroz suze prisjetila kako u tim danima nije imala hranu za svoje dijete.
U početku, Sadeta nije željela pričati pred kamerom, jer svaki put kad ona priča, plaču i ona i Edina. Ali, shvatila je da je važno da ljudi znaju koliko je bio težak život u ratu, odnosno kroz šta su prošli ona i njena kćerka, ali i još 70.000 ljudi iz BiH koji su došli u St. Louis.
"Sad više cijenimo ono što imamo"
Roditelji Sulejmana Uvalića, međutim, nisu mogli govoriti pred kamerama. Njegov otac je bio ljekar i za vrijeme rata je vidio kako su umrli mnogi njegovi prijatelji.
"Ono što su oni iskusili previše je strašno da bi govorili o tome", našao je opravdanje Sulejman. On je od roditelja čuo tek nekoliko priča o ratu, tako da je s velikom pažnjom odgledao dokumentarac iz kojeg je naučio mnogo.
"Dok gledate film shvatite da je on napravljen zbog nas. Sad više cijenimo ono što imamo", navela je Nesmira Muratović, čiji je otac govorio o nadi u filmu.
"Učenici su zadobili poštovanje u SAD-u zbog ovog filma. To nije samo priča o njima, to je priča o cijeloj bosanskoj zajednici", rekao je učitelj Mike Hawkins koji ih je ohrabrivao da ispričaju svoju priču kroz projekt videoprodukcije.
U sali, kad su se svjetla opet upalila, učenici su nagrađeni ovacijama (šesta učenica koja je učestvovala u projektu, Amela Turnadžić, nije mogla prisustvovati).
Šahbazova mlađa sestra, Naida (14), rođena je samo dva dana prije nego što je njena porodica došla u SAD. Njoj i njenoj generaciji film će mnogo značiti, jer oni puno manje znaju o onome šta se dešavalo.
Iz škole Bayless su najavili kako će ubuduće stvoriti više mogućnosti za bosanske roditelje da prenose svoje uspomene na mlađe generacije koje se ne sjećaju rata ili koje nikada nisu živjele u BiH, piše list Missourian.
Pregovara se o uspostavi novih linija na Aerodromu Sarajevo, fokus je na ovim gradovima
