Piše: Asim Bešlija
Bio to mali cuko ili maca, ili neka druga životinja koja se našla u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, nema joj druge nego da zagine. Dakle, ako se nađe na putu razuzdanim bosanskim vozačima koji svoje prosječne golfove dvojke voze do njihove iznemoglosti. Rezultate pomame za pritiskanjem gasa do kraja možemo gledati na lošem asfaltu, bilo da smo u gradu ili na nekom regionalnom putu. Slijepljena sa zemljom je neka masa koja samo krznom ili obrisima podsjeća da je to nekada bila životinja, dok se oko njenih ostataka širi lokva krvi izmiješana sa gomilom crijeva i tragovima automobilskih guma. Ovo je tipična scena. Zluradi bi rekli, to nam je dio folklora i turističke ponude. Mada nije teško zamisliti kako turisti iz razvijenijih evropskih zemalja koji zalutaju u našu zemlju reagiraju na ovakve scene.
Što se naših prosječnih vozača tiče, tu problema sa srceparajućim reakcijama nema. Naime, oni nisu slabi na ovakve stvari. I kad 'pokose' jadnu životinju svojim autom, jedina briga se svodi na to da li je ta machina sa svim svojim konjskim snagama imalo oštećena. Životinjske duše svakako idu na neki bolji svijet.
Nemilost kojoj su izložene životinje kod nas ne izražava se samo na cestama, na kojima su i pripadnici ljudske vrste životno ugroženi, već i na svim drugim mjestima, ovisno o situaciji i momentumu. Prisjetite se samo primjera iz naše najurbanije sredine, glavnog grada Sarajeva gdje su se djeca igrala sa mačićima, pa su neke eksperimentalno davili a druge doslovice zgnječili. Ovo je bila zasigurno najbolja ilustracija gotovo usađene navike da se nad slabijim od sebe, još od malih nogu, vrši mrcvarenje te da mu se jednim efektnim potezom brzo stane u kraj.
Oni koji uče ovu djecu bez premca daju dobar uzor kako treba postupati sa životinjama. Posebno onim koje naše prefinjene gradske duše iritiraju, najčešće svojim lavežom ili mjaukanjem. Lovačka populacija ovih dana je napunila cijevi i okrenula ih prema psima lutalicama u Banovićima, a slično se dešava i u bh.metropoli. Smrt po kratkom postupku kao nejbezbolnije rješenje. Ovaj svojevrstan masakr najprimitivnijeg izraza prolazi uz općedruštvenu prihvaćenost. Tanki su glasovi koji su protiv. Država u ovim poslovima ne postoji.
I dok zapadnije evropske nacije, svjesne nestanka sve više vrsta sa zemljine površine, nastoje zaštiti različite životinjske vrste, kod nas takve odluke donose stanovnici sela ili gradova. Na primjer, vukovi koji u dosta slučajeva napadaju domaće životinje ubijaju se bez ikakvog razmišljanja. Razlog je jednostavan – seljani nemaju pomoći u zaštiti svoje imovine pa su posao uzeli u svoje ruke. Ubiju vuka i problem riješen. Kakvo je stanje ove ili populacije medvjeda u našoj zemlji, teško ko da zna.
I tek ova nekolicina ilustrativnih primjera zorno pokazuje preovlađujući mentalitet nasilja kao najbržeg put rješavanja problema. Umjesto građenja civilizacijskih uzusa ili, ako hoćete, evropskih standarda, metak u glavu je brži i djelotvorniji. Ova vrsta životne filozofije, na veliku žalost, prenosi se i na mlađe generacije. Nasilje nad životinjama kao da je mentalni kod pod ovim našim komadom neba, gdje se ne tako davno i prema ljudima postupalo kao prema pripadnicima životinjske vrste.
Zato možda i ne čudi što su životinje ovdje i sada samo jedan dio kolateralne štete procesa naše dehumanizacije i sebičnosti, i što njihovo uništavanje posmatramo sa takvom lakoćom i osjećajem moći. I stoga nas svaki put treba obradovati kada vidimo rijetke primjere slobodnih životinja kojima ljudska ruka nije presudila. Takav je zasigurno onaj sa jatima pataka koje se brčkaju u sarajevskom kanalizacionom ispustu zvanom Miljacka, a koje do sada još niko nije poubijao gađajući ih barem kamenicama.
