Savez nezavisnih socijaldemokrata i Srpska demokratska stranka su napravili jedan čudan blok koji ne važi za entitetsku vlast, nego samo za zastupanje interesa Republike Srpske u državnom parlamentu. Za pretpostaviti je da ovaj blok računa na tri srpska mjesta i to tako da Dodik dobije dva, a Bosić jedno ministarstvo. Jedno ministarstvo koje će Bosiću pomoći da poboljša poziciju RS-a u BiH, i koje će usput značiti da se ne može predstavljati kao opozicija.
Situacija sa takozvanim hrvatskim blokom je složena i kolaju različita tumačenja zbog koji je Božo Ljubić odustao od koalicije sa Hrvatskom strankom prava, te se priklonio glavnom političkom protivniku na oktobarskim izborima, Draganu Čoviću. Sigurno je da je iz Zagreba na Ljubića bio vršen strahovit pritisak, premda lider HDZ-a 1990 svojim glasačima teško može objasniti po čemu se sada tačno razlikuje od HDZ-a BiH. Borba protiv korupcije oličene u Čovićevim kadrovima, odustajanje od krajeva sa (nekadašnjom) hrvatskom većinom u RS-u, samo su dva ključna od mnogo faktora koji su razlikovali dvije stranke, i ne može se sa sigurnošću reći šta Ljubić dobija sa potpisom na dokument kakav je potpisao sa Čovićem. A čini se da nije jasno ni mnogim istaknutim članovima njegove stranke, baš kao ni dojučerašnjem koalicionom partneru pravašima.
Nesuglasice i integracije
Stranka demokratske akcije i Socijaldemokratska partija počeli su pregovore koji idu sporo. No, i pored brojnih nesuglasica, ove dvije stranke mogu naći najmanji zajednički nazivnik kada su u pitanju evropske integracije, članstvo u NATO-u. Problem nastaje kada se dođe do eventualnih partnera koji bi mogli imati potrebnu entitetsku i etničku većinu.
Jedna je moguća kombinacija da buduću vlast formiraju SNSD-SDS, dva HDZ-a, te SDA i SDP. Ova se raspodjela razlikuje od one 2006. po tome što je tu umjesto jednog Mladena drugi, dakle umjesto Ivanića Bosić, kao i po tome što je umjesto Stranke za BiH tu SDP. Takva "koalicija" teško da bi mogla ostvariti značajan pomak u odnosu na dosadašnju, naročito ako ne bude na samom početku mandata dogovorila rješavanje nagomilanih problema iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, kao i ustavnih reformi, o kojoj ove stranke imaju oprečna početna stajališta.
Tu je i pitanje OHR-a na kojem su se davno našli Čović i Dodik, koji ultimativno traže ukidanje Ureda visokog predstavnika prije bilo kakvih daljih dogovora. Nažalost, u tome podršku imaju pojedinih evropskih diplomatija koje argumentiraju kako OHR odavno nema potrebnu moć i funkciju. Na pitanje kako se desilo da je OHR postao neučinkovit zagovarači njegovog hitnog gašenja ne daju odgovor. Srećom, gašenje OHR-a, kako je to na izvjestsan način potvrdio i evropski komesar za proširenje Štefan Fule, neće morati prethoditi čak ni aplikaciji za članstvo BiH u EU, a pogotovo ga neće ukidati Dodik i Čović bezuvjetno tražeći da se, faktički, drastično izmijeni Dejtonski sporazum prije nego što se u BiH stvori funkcionalnija država i one ingerencije koje ima OHR pređu na domaće institucije. Stoga partnerstvo Dodika i Čovića u budućoj državnoj vlasti može biti prepreka za evropski napredak, baš kao što se to pokazalo kada su združenim snagama odbili produžiti mandat stranim sudijama i tužiteljima u Sudu i Tužilaštvu BiH. Sreća, na koncu, da postoji određen broj snažnih država koje se protive retorici pomenutog dvojca kako je vrijeme da "domaće snage prejuzmu odgovornost".
Alternativa prokletstvu šestorke
S problemom oprečnih stajališta stranaka glede ustavnih reformi i papagajskim ponavljanjem zahtjeva za zatvaranje OHR-a našla bi se ovakva vladajuća šestorka. Koje su alternative?
Nećemo biti prvi koji će reći kako bi se trebalo krenuti sa druge strane gledanja na problem. Prije svega, treba sačekati formiranje Doma naroda Parlamenta FBiH, a onda i Doma naroda u Parlamentu BiH. Onda će biti jasno ko raspolaže sa kojim brojem mandata i vidjeti postoji li alternativa mehanički spojenoj šestorki. Ni tu ne treba biti isključiv. Recimo, pitanje je na koje će ustupke pristati Dodik i da li će oni biti veći ili manji u odnosu na SDS? Zajedničko djelovanje na državnom nivou nije sveto slovo. Isti je slučaj, ako ne i radikalniji, s odnosom Čovića i Ljubića jer je jasno da o najbitnijim pitanjima njihova stajališta nisu nimalo istovjetna.
Stoga je izuzetno bitno odmah na početku osmotriti ko je spreman da prihvati rješavanje ključnih pitanja iz SSP-a, ali i ustavnih reformi, te, na koncu, najmanji zajednički nazivnik za brže integracije BiH u Evropsku uniju. Evropska klauzula je tu izuzetno bitna, jer bi se onemogućilo da pitanja reformi koje zahtijeva Bruxelles budu predmet uvjetovanja nekim kadrovskim imenovanjima, što je dosad bio slučaj.
Treba, dakle, osmotriti koliko se buduća vlast u Federaciji BiH i na nivou države može istinski razlikovati po osnovnom konceptu od prethodnika koji su pokazivali jedinstvo uglavnom kada je trebalo povećati vlastite plate, dok su politike razvoja, ulaganja, napretha države, bolnih reformi... bile predmet sporova, svađa i snaženja loše retorike.
Oni koji prihvate da budu dio vlasti koja ima zadatak ne da podijeli fotelje i resore među sobom nego da državu povede snažnije na evropski put (a to je neophodno već danas, ne sutra početi), mora ponijeti i odgovornost.
OHR je tu samo začin u našoj bosanskohercegovačkoj političkoj kuhinji. Uz kvalitetan i naporan rad domaći političari mogu vrlo brzo stvoriti uvjete za njegovu konačnu transformaciju.
