{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Bosanka u Parku pravednika u Italiji

S
15.10.2009. u 13:55
0
43
Bosanka u Parku pravednika u Italiji
0
Bosanka u Parku pravednika u Italiji
Ivanka Šućur (Foto: Gariwo)
Ivanka Šućur je spasila dječaka kojeg je pronašla prije 17 godina na ulici. Država Bosna i Hercegovina joj nije zbog toga odala priznanje, ali jeste nevladin sektor i država Italija, gdje je proglašena pravednicom. Ivanka je, skromno, pričala za Justice Report o onome što je uradila u oktobru 1992. godine.
Ivanka Šućur će ove godine, 18. oktobra, u Padovi biti proglašena pravednicom na ceremoniji koja se organizuje pod pokroviteljstvom predsjednika Italije. U njeno i u ime još dva građanina Bosne i Hercegovine, bit će posađeno drvo i otkrivena spomen-ploča u Parku pravednika. Sve troje su ovu titulu zaslužili pokazujući nesebičnost prema drugima u toku rata. Dva dana prije toga, 16. oktobra, Ivanka će obilježiti 17 godina otkako je u njenu kuću došao Elvis Salkanović koji je danas zove mamom. Elvisa je pronašla u blizini svoje zgrade u Hrasnici kraj Sarajeva, 16. oktobra 1992. godine. U to vrijeme već je imala troje djece. Iako je bio rat, i nisu imali ni dovoljno hrane, Ivanka je odlučila zadržati Elvisa i pružiti mu sve što i svojoj djeci. I danas je sretna zbog toga.

“Ja vjerujem u Boga od kada znam za sebe. Moj muž je poginuo na Igmanu u augustu 1992. Njega sam izgubila, ali dva mjeseca nakon njegove pogibije dobila sam Elvisa. Prva granata je pala taj dan. Do tada je bilo mirno, ni metak se nije čuo. Žene su se razbježale. Ja sam ušla u kuću. Ali, đavo mi nije dao mira. Uzela sam kanistere da odem po vodu. Ljudi su mi govorili da sam luda jer su granate već češće padale. Prošla sam pored zgrade u kojoj je prije bio smješten Tourist biro – a u kojem sam poslije našla to dijete – i ništa nisam vidjela. Kada sam natočila vodu, pala je granata. I onda sam čula dječiji plač. On je izvirio iz one prostorije, dotrčao do mene i uhvatio me za vrat. Uzela sam ga u naručje, a on me je toliko stisnuo da sam jedva i disala. A on je samo jecao i plakao. Uplašio se toliko da u naredne četiri godine nije ništa govorio.

Dijete je bilo lijepo, imao je repić i fino je bio obučen. U tom trenutku sam pomislila da je zalutalo. Okolo nije bilo nikoga, pa sam ga morala odnijeti kući. Dijete sam ostavila s kćerkom, a sa sinom sam izašla da potražimo čiji je. Pitali smo izbjeglice koje su bile smještene u blizini, ali svak’ kaže, nije njegovo. Onda sam otišla do policije da prijavim da sam našla dijete i dala im adresu ako ga možda majka bude tražila. No, kad sam se vratila kući, kćerka mi je pokazala cedulju koju je pronašla uz njega. Pisalo je da je majka umrla, a da je otac pobjegao, i da mole onog ko pronađe dijete da ga odvede u policiju. Na cedulji je pisalo da se dječak zove Elvis Salkanović, da je rođen u Čapljini 9. januara 1991. godine. Opet sam otišla u policiju, predala im cedulju. Sutradan je došla socijalna radnica i rekla da dijete ostane kod mene. Eto, on je i danas sa mnom.

Poslije sam razmišljala, zašto bih ja njega davala? Od tolikog naroda baš ja da ga nađem. On je sa mnom, i neka je. Nedavno smo saznali da je Elvisu majka živa. Ali, on mene zove majkom, kćerke Zvjezdanu i Sretenku sestrama, mog sina Gorana bratom. I moja djeca su njega zavoljela... Sin se pogotovo vezao za Elvisa. Goran je puno radio kako bismo imali za hranu. I ja sam davala krv svake sedmice da bismo dobili paketiće hrane od Crvenog križa. Pod granatama smo išli u Butmir do neke žene koja je kravu imala, pa smo i mlijeko donosili. Bilo je i komšija koji su nam pomagali, donosili brašno i odjeću... Uglavnom, ono se othranilo, živ je i zdrav. Dok je odrastao, bilo je i problema. Ali ni moja djeca nisu zlatna. Bilo mu je teško, naročito u školi i komšiluku, među ostalom djecom. Ima i okrutnih ljudi. Svašta su mu govorili. Ne znam ni sama kako bih se osjećala da sam bila na njegovom mjestu. Nakon što smo saznali da mu je majka živa, bilo mu je sigurno teško. Ja mu o njoj ništa loše nisam govorila. Rekla sam mu da ga je možda ostavila jer ga nije imala čime hraniti. Valjda se i s tim pomirio.

Ima 18 godina i ide u Srednju grafičku školu. Moje kćerke su se već udale, sin radi i vjerovatno će se i on uskoro oženiti. Želja mi je da dočekam da i Elvis završi školu, da ima svoj posao i porodicu. Dok sam živa, ja ću se brinuti za njega. Za mene je svako dijete bez majke siroče. Njegova je sudbina takva. Njega je Bog donio meni. Osim o Elvisu, već 18 godina brinem i o jednoj nani iz komšiluka. Ima 88 godina i sin joj je poginuo. Nema penzije, samo tuđu njegu. Kad kuham ručak, kuham i za nju. Dok sam živa, nani neće faliti. Jer čovjek radi i čini onako kako je naučio, kako umije. Meni jeste bilo teško, ali ja drugačije ne mogu i ne znam... U februaru ove godine sam dobila Nagradu ‘Duško Kondor’. Svi misle da sam dobila i neke novce, ali nisam. Ali ta nagrada vrednija je od novca.”

Nagradu “Duško Kondor”, za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti, dodjeljuje nevladina organizacija GARIWO iz Sarajeva. Nagrada je ustanovljena 2008. godine s ciljem da se od zaborava spase ljudi koji su u ratu pomagali svojim komšijama druge nacionalnosti. Pored Ivanke Šućur, Hrvatice koja je bila udata za Srbina iz Bosne, još tri dosadašnja dobitnika Nagrade “Duško Kondor” također su proglašeni pravednicima u italijanskom gradu Padovi. Prošle godine je to bio Lazar Manojlović iz Bijeljine, koji je 1992. kao direktor Osnovne škole “Radojka Lakić” u Bijeljini odbio zahtjev onih koji su provodili etničko čišćenje nesrba da u školu idu djeca samo jedne etničke grupe, kao i da im preda spiskove ostale djece.

Ovogodišnji pravednici su i Dragan Andrić iz Konjica, koji je, između ostalog, u proljeće 1992. organizovao izvlačenje i spašavanje desetina unesrećenih civila prognanih iz svojih domova i izgubljenih među stijenama istočne Hercegovine, te Đuro Ivković i njegova porodica iz Nevesinja, koji su tokom 1992. godine od sigurne smrti spasili najmanje petero djece i tri žene, te više prognanih i nenaoružanih civila Bošnjaka zatočenih u stanici milicije u Nevesinju i okolnim logorima u istočnoj Hercegovini.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: