Ovako je to bilo.
U avionu za Amsterdam je na neki šaraf zakačio farmerke i zaderao ih ispod koljena. Dok je s teškim koferom dobauljao do haške privremene adrese, kroz zaparetinu je već zijevalo cijelo koljeno. Ionako stare, postale su suvišne i valjalo ih je baciti. A to u Evropskoj uniji nije jednostavno kao što je u Trojednoj i Jedinoj. Jer, u tom uređenom svijetu postoje stroga i jasna pravila za sve, pa i za odlaganje otpada. Ne svaki dan, nego jednom sedmično, i ne sve đuture, nego plastika obaška, organski otpaci posebno, papir odvojeno. A tekstil? Je li cotton 100% organsko smeće? Je li bliži kori banane ili omotu čokolade?
Stranac si drugog reda
Eto kakva sitnica može obilježiti ne samo jedan dan nego i cijeli godišnji odmor! Imaš stvar koja ti više ne treba a ne možeš je prosto baciti u kantu na ulici. Jer te kante nisu tu za kućni otpad. Stranac si drugog reda, još te drži ushićenje što prelaziš šengensku granicu bez vize, i ne bi da kršiš zakone koje ne poznaješ. Ne želiš da te na povratku policija odvoji u stranu i pokaže ti snimak tebe koji kršiš kraljevinski zakon odlažući otpad na nedozvoljen način.
Razum ti govori da pretjeruješ i da slobodno zguraš bivše farmerke na dno kese s komadima pizze i ljuskama jaja. Ali razum je razum, a zakon je zakon. Uostalom, šta ako u tim smetljarskim kamionima imaju neke rentgene? (Može li se tu povući granica između bogatih i siromašnih: da se na smeće prvih troši više nego na pacijente drugih?) Ili ako na smetljištima postoje neki pultovi, kao na graničnim prelazima, na kojima slabo plaćeni imigranti provjeravaju sadržaje kesa? Kese, koliko se na prvi pogled vidi, nemaju oznake vlasnika, ali kako biti siguran da ne dobiju neke markice ili stikere prilikom utovara?
Zbunjeni hagdžija (bosanski turista na hadžiluku u Hagu) razmatra različite planove: kupiti neke jeftine, za broj veće, hlače, obući ih preko farmerki, onda tako obučen ući u kabinu za probu u H&M-u i nesretnice ostaviti na vješalici. Ili otići na plažu i tamo ih prosto zaboraviti. Ili ih izrezati na komade i onda bacati cijeli dan kao maramice... Svi planovi čine se dobri i sigurni, ali svi su nekako pretjerani. Najzad zaključuje da je najjeftinije vratiti ih nazad u Bosnu. I ako treba, platiti overweight na aerodromu. Ali do toga ipak neće doći. A evo i zašto.
Kad se obreo pred zgradom Tribunala, onoj koju već godinama gleda na malim ekranima, sivom i dostojanstvenom, s fontanom ispred željezne ograde, na trenutak se sjetio pravog razloga svoje posjete: poklonjenja pravdi. Uprkos svim prigovorima sa svih strana, tu iza te ograde, želio je priznati sebi, radi se važan posao. Uprkos budalastim perikama i smiješnim togama, uprkos ritualima priličnijim Monty Pythonu i dijalozima dostojnim Joneska, uprkos presudama sumnjive težine, uprkos poroznim temeljima na kojima sve skupa stoji, iza godina strpljivog rada ostaće vrijedna dokumentacija i u njoj svakom otvoren put do istine o zločinima u posljednjem ratu.
Jednom obrađena i otvorena za javnost, arhiva Tribunala biće prva i najvažnija adresa u potrazi za odgovorima na pitanja šta se i kako zaista desilo u ratu protiv Jugoslavije.
Govnu sudi, a guzicu ljubi
Međutim, tu ga u dobro pripremljenom iskazu pred međunarodnim sudom pravde pomete jedan neočekivani detalj. Na podzidu fontane ugleda ćuftice ptičijeg izmeta. I to mu misli preusmjeri na drugu stranu. U čemu je poenta razvrstavanja kućnog smeća ako javne površine ostaju ovako zapuštene? Ili je haško komunalno preduzeće prosto nenadležno za izmet ispred objekata Ujedinjenih nacija? Ili je to možda neka umjetnička instalacija, podsjećanje da iza haških rešetaka ne smrde svi koji bi trebali, da velesila boga ne moli.
Tu padne na um hagdžiji da bi onda u tim ćufticama, kao u kineskim kolačićima, mogle biti poruke i poslovice, aforizmi na temu ćorave pravde, na primjer: govnu sudi a guzicu ljubi. To bi otprilike dobro opisalo međunarodni običaj da se osuđuju ratovi a slave pobjede, zbog čega njeno haško veličanstvo Pravdu na kraju zapadnu samo ogrisci sa trpeze bogatih.
U trenutku nadahnuća hagdžija se trgne iz dubokih misli kraj plitke vode, izvuče iz ruksaka poderane farmerke, pokupi njima ćuftice sa oboda fontane i naočigled stražara baci ih u korpu za smeće. Siguran da ga niko neće zaustaviti, okrene se i lagano udalji, zviždučući: bez đubreta nema selameta...
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
