{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Bol zbog ratne traume

S
15.4.2011. u 13:15
0
0
Bol zbog ratne traume
0
Bol zbog ratne traume
Foto: Arhiv
Abdulah Ahmić je jedini od šest članova porodice preživio napad snaga Hrvatskog vijeća obrane (HVO) na selo Ahmiće kod Viteza 16. aprila 1993. godine, kada je ubijeno preko 100 civila.
Izveden je na strijeljanje zajedno s ocem i bratom, i nakon što je ranjen, pao je i pravio se da je mrtav. Neko vrijeme se, tako ranjen, skrivao ispod “propusta na cesti” i u jednoj zapaljenoj kući, ali mu tu vojnici HVO-a bacaju bombu. Međutim, on opet preživi.

Nakon toga biva odveden u logor Dubravica (općina Vitez), gdje je bilo još žena i djece, ali ne i njegova majka i sestre. Saznaje da su mu majka i tri sestre ubijene u Ahmićima tako što je bačena bomba u kuću u kojoj su bile sakupljene i druge žene i djeca iz tog sela.

U logoru Dubravica nije dobio medicinsku pomoć, ali mu je život spasio jedan veterinar, također zatvorenik, koji mu je dao da popije nekoliko antibiotika što ih je imao kod sebe.

Zbog nedobijanja medicinske pomoći, te zbog traume koju je preživio u aprilu 1993. godine u Ahmićima, danas je suočen s teškom bolešću bubrega. Potrebna mu je transplantacija, ali pošto nema bližih srodnika, nema ko da mu pokloni bubreg. Trenutno skuplja novac za operaciju.

Vratio se u svoje prijeratno prebivalište, gdje u obnovljenoj kući živi sa suprugom i sinom. Svaki drugi dan odlazi na dijalizu u bolnicu u Travniku.

Svoju ispovijest za BIRN – Justice Report priča bez imalo emocija, ali ne krije nezadovoljstvo zbog “izigravanja svjedoka” koji svjedoče pred Haškim tribunalom i Sudom BiH.

Ranjavanje u vilicu

“Ujutro 16. aprila 1993. godine ispaljen je rafal na ulazna vrata naše kuće. Otac je govorio da prestanu, da će otvoriti. Zajedno smo otvorili vrata. Stajala su dvojica vojnika u maskirnim uniformama i tražili naoružanje. Predao sam im bombu koju sam imao u kući.

Kad smo predali bombu, izveden sam zajedno sa ocem i strijeljan iza kuće, a tu je već bilo nepomično tijelo mog brata.

Vojnik je rekao ocu da iskorači korak i pucao mu je pravo u glavu. On pade mrtav... I meni je vojnik rekao da iskoračim i pucao je u mene iz puške. Metak mi je prošao kroz vilicu, a ja sam pao. Napravio sam se da sam mrtav, a još sam bio svjestan.

Kad su vojnici otišli, ustao sam i počeo trčati prema glavnoj cesti koja ide od Viteza prema Busovači jer sam tamo vidio vozilo UNPROFOR-a. Dok sam stigao, više ih nije bilo.

Vidio sam hrvatske vojnike i sakrio sam se ispod propusta na cesti, gdje je bio mali potočić. Ostao sam tu do noći.

Navečer sam otišao do jedne zapaljene kuće, od koje su ostali samo vanjski zidovi.

Vojnici HVO-a su primijetili da neko ima u kući. Među tim vojnicima sam čuo Paška Ljubičića kako im naređuje da bace bombu i likvidiraju me.

Bomba je eksplodirala na metar udaljenosti od mene. Malo sam se izmakao ustranu – i opet ostao živ. Nisam ni ranjen puno, ali ležao sam nepomično kao da sam mrtav.

Kada su vojnici otišli, pozvao sam u pomoć komšije Hrvate, koji su mi pomogli da iziđem iz kuće i odem u selo Žune, gdje je bilo puno žena i djece. U Žunama sam dobio malo hljeba i mlijeka, ali ne i medicinsku pomoć.

Noć sam proveo sa ženama i djecom u jednoj kući u Žunama, i onda je cijelu grupu Bošnjaka do osnovne škole u Dubravici otpratio izvjesni slikar Nikica Plavčić.

Škola je u to vrijeme bila pretvorena u zatočenički centar. Nisam dobio medicinsku pomoć, već mi je jedan veterinar davao antibiotike koje je imao kod sebe, i ja sam ih pio.

U toj školi smo ostali narednih četiri ili pet dana. Tu nas je posjetio Crveni križ i svi mi teže bolesni prebačeni smo u bolnicu u Zenici.”

Znaju, a šute

Nakon bolničkog liječenja, prestanka rata i obnavljanja porodične kuće koja je u aprilu 1993. godine bila spaljena, Abdulah Ahmić se vratio u svoje prijašnje mjesto prebivališta. Oženio se, i danas tu živi sa suprugom i sinom.

Međutim, usljed traume i ranjavanja pati od teškog oboljenja bubrega, zbog kojeg mora da ide na dijalizu u bolnicu u Travnik.

“Nemam živih srodnika pa moram da tražim donora za bubreg, a, kao i svi drugi, prikupljam novac za tu skupu operaciju”, kaže Ahmić, ističući da nema privilegiju liječenja kao žrtva ili svjedok zločina koji je o onome što je preživio svjedočio i u Haškom tribunalu i u Sudu BiH.

Ahmić naglašava da svi znaju da je bolestan ali “šute”, i on to ne može da razumije.

Zbog zločina počinjenih u Ahmićima u aprilu 1993. godine, pred Haškim tribunalom i Sudom BiH osuđeno je nekoliko osoba.

Tihomir Blaškić, nekadašnji zapovjednik HVO-a za Operativnu zonu Središnja Bosna, osuđen je na devet godina, a Dario Kordić, bivši predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH), na 25 godina zatvora, zbog učešća u planiranju i izvršenju napada na Ahmiće.

Paško Ljubičić, bivši zapovjednik Četvrte bojne Vojne policije HVO-a, u aprilu 2008. je u Sudu BiH osuđen na 10 godina zatvora nakon što je s Tužilaštvom BiH sklopio sporazum o priznanju krivnje kojim je priznao učešće u napadu na selo Ahmići.

Kako se navodi u presudi, Ljubičić je pomogao u planiranju napada na Ahmiće u kojem je ubijeno više od 100 civila Bošnjaka, čije su kuće uništene, dok je veći broj civila protjeran, a neki su odvedeni u logore.

Zbog učešća u istom zločinu, pred Haškim tribunalom je na 10 godina zatvora osuđen Anto Furundžija, bivši zapovjednik jedinice “Džokeri” pri HVO-u, a Vladimir Šantić i Miroslav Bralo, bivši pripadnici “Džokera”, na 18 i 20 godina zatvora.

Za iste zločine odgovarali su i Drago Josipović, nekadašnji pripadnik HVO-a, koji je pred Haškim sudom osuđen na 12 godina zatvora, a Mario Čerkez, bivši zapovjednik Viteške brigade HVO-a, proglašen je krivim za zločine nad Bošnjacima u Ahmićima i osuđen na šest godina zatvora.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: