{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Bit će sramotno ako Tužilaštvo ne iskoristi film "A bili su samo djeca"

18.5.2012. u 20:22
300
Bit će sramotno ako Tužilaštvo ne iskoristi film "A bili su samo djeca"
300
Bit će sramotno ako Tužilaštvo ne iskoristi film "A bili su samo djeca"
Avdo Huseinović, pisac i autor pet dokumentarnih filmova koji iz jedne nove perspektive govore o najbolnijim i najstrašnijim događajima iz perioda agresije na BiH, čovjek je koji je na sebe preuzeo odgovornost čuvara našeg kolektivnog sjećanja. Njegovi dokumentarci "Vanzemaljci iznad Sarajeva", "Krvavi ples nad Šeherom", "Daleko je Tuzla", "Bosna ili smrt" i "A bili su samo djeca" ne dozvoljavaju zaborav.
Osim što su izazvali veliku pažnju javnosti, razotkrili zločince i njihova monstruozna zlodjela, navukli su i njihov bijes na autora. Sudske tužbe i prijetnje su Huseinovićeva svakodnevnica ali, kako kaže u razgovoru za portal Klix.ba, na to se ne obazire i nastavlja svoj istraživački pohod.

Do prije nekoliko godina bili ste poznati kao pjevač, kompozitor i tekstopisac. Šta vas je motivisalo da počnete istraživati i dokumentovati zločine i njihove počinitelje?

Često mi postavljaju to pitanje, mada za one koji me dobro poznaju to nije nikakvo iznenađenje, jer znaju da sam ja neko ko je, kada je faktički tek postao punoljetan, stao u odbranu ovog grada, sve vrijeme proveo kao vojnik bosanske vojske i kao pripadnik Prve slavne brigade. I tada sam pisao neke priče za naše vojničke listove i okušavao se u tom sistemu dokumentovanja. Već tih ratnih godina sam, pored borbenog angažmana, sakupio neku arhivu. Sedamdeset posto te arhive je iskorišteno u mom prvom filmu "Vanzemaljci iznad Sarajeva", koji je došao 13 godina nakon početka agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Svi filmovi donose mnoštvo novih informacija i snimaka, razotkrivaju zločince i njihova zlodjela. Otkud sva ta građa u vašem posjedu?

Objašnjenja nema. Jednom je Sidran kazao "Kad pišem, kad stvaram, nisam sam". Postoji neka viša sila i mi smo samo provodnici kroz koje sve to prođe. Mnogo puta mi se dešavalo da, kada radim jedan posao, naiđem na neke dragocjene dokumente koji će mi biti korisni na nekom drugom projektu. Na razne načine dolazim do građe. Istraživački rad je nešto što nema radno vrijeme i nešto do čega se ne može lako doći. Što kaže staro pravilo "ne morate sve znati, ali morate znati ko zna", tako da sam mnoštvo dokumentacije "izrovio" na raznim stranama. Imam nekoliko momaka koji žive u Zapadnoj Evropi i koji su genijalci kada je u pitanju traganje po raznim arhivama. Ja sam takvih dragulja dobio od njih. Neki od snimaka koji su ekskluzivno prezentovani široj javnosti, prezentovani su zahvaljujući njima. Ja ne znam na koji način oni uspijevaju ući u neke arhive. S druge strane i na srpskoj strani postoji dosta ljudi koji su spremni sarađivati. U Srbiji sam često dobijao neke dragocjene informacije i dokumente, tako da je taj način traganja za dokumentacijom čudnovat i ponekad teško objašnjiv i meni samom.

Često ljudi budu svjedoci određenog događaja, ali ga često vide samo iz svoje perspektive od nekoliko stotina metara. Teško je običnom borcu, svjedoku događaja, da uđe u srž priče, jer za to nije imao vremena ni tada, a ni poslije. Kada je pitanju borba na Žuči, naši borci znaju kako su se borili, ali teško da mogu dokučiti šta je bio velikosrpski plan i koji je strateški značaj imala borba na Žuči i to je ono do čega dođete putem određenih informacija i dokumentacije. Posebno je interesantno koliko ključni akteri bitke 2. maja, koju danas nazivamo danom D za BiH, malo znaju šta se dešavalo. Znaju ono što se dešavalo u njihovoj zoni odgovornosti, a s druge strane vrlo malo znaju šta je bio plan agresora i koja je bila jačina snaga i sastav jedinica koje su taj dan imale namjeru završiti s Bosnom.

Upravo se vaš četvrti film "Bosna ili smrt" bavi događajima koji su se odigrali 2. i 3. maja 1992. godine. Namjera vam je bila da ovim filmom razbijete tabue o tim događajima. Mislite li da ste u tome uspjeli?

Djelimično, mada mislim da će taj proces potrajati, ali sam djelimično u bh. narodu uspio dešifrovati priču koja je vezana za 2. i 3. maj. Drago mi je kada čujem da se i neki akteri tih događaja pozivaju na taj film. Prvi put se u javnosti koriste neki značajni događaji kao što je talačka kriza koju su pripadnici specijalnih jedinica Vojske Jugoslavije izazvali 2. na 3. maj. Prvi put je ta priča spomenuta u BiH. Nakon paljenja Glavne pošte, Specijalne jedinice, kojima je komandovao pukovnik Šuput, su se stacionirale u današnjem BKC-u, a jedno krilo tih jedinica je za taoce uzelo stanare cijele jedne zgrade. Među taocima je bio i poznati glumac, pokojni Zoran Bečić. To je ono što nikada nije prezentovano, a 3. maj i događaji u Dobrovoljačkoj će doći tek poslije. Srpska politika historiju gradi na mitovima i to je nešto što normalni ljudi i historičari prepoznaju iz toliko opisa. Postoji jedan veliki feler u tom narodu, ne mogu da se oslobode te mitologije i riješe se te teške bolesti. U jednoj takvoj situaciji, dovoljne su dvije minute dnevnika da promijene kolektivnu svijest tog naroda i to je jedan problem, neće da pogledaju istini u oči. Ima svijetlih primjera, ali ogromna većina smatra tzv. slučaj Dobrovoljačka povodom za rat, agresiju, opsadu Sarajeva i genocid, zanemaruju da se to desilo 3. maja, a od 1. aprila do 3. maja 1992. godine vi imate već preko 10.000 mrtvih Bošnjaka u Podrinju, Krajini, čak nekoliko stotina ubijenih u Sarajevu i oni kažu da je rat počeo 3. maja.

Foto: Nedim Grabovica/Klix.ba
Foto: Nedim Grabovica/Klix.ba

Dokaz ste da je potraga za istinom teška, ali ne i neostvariva. Smatrate li da je Bosna i Hercegovina dovoljno uradila na istraživanju zločina i procesuiranju zločinaca?

Vrlo malo. Nakon Dejtona nas je uhvatila jedna uspavanka i olako smo sve to prepustili Haškom tribunalu misleći da će sve i jednog zločinca uhvatiti i procesuirati. Haški tribunal jeste puno uradio. Presuda generalu Krstiću, koja kaže da se u BiH desio genocid jeste prvi put da se u historiji bošnjačkog naroda nekome sudi za genocid i tu je prema mom mišljenju značaj Haškog tribunala ogroman, a opet s druge strane mislim da je mogao puno više i da je dozvolio zločincima kao što su Milošević, Šešelj i Karadžić da se sami brane, da od takve važne globalne pravne institucije naprave jedan cirkus koji traje godinama. Ali za državu BiH još uvijek nije kasno. Desilo se da predajom Mladića Srbija završava sve obaveze prema Haškom tribunalu. Postoji jedna velika opasnost da hiljade ratnih zločinaca ostane nekažnjeno, jer imaju dvojno državljanstvo. Srbija nema više nikakvih obaveza, a upitno je da li će Tužilaštvo BiH tražiti njihovo izručenje i koliko u svojoj bazi podataka ima imena. To će biti jedna velika tragedija, jer će mnoštvo velikih nepoznatih zločinaca ostati nekažnjeno.

Upravo je to često ponavljana rečenica u vašem posljednjem filmu "A bili su samo djeca", koji obuhvata ispovijesti i priče roditelja djece ubijene tokom opsade Sarajeva i donosi ratne snimke kao svjedočanstva o stradanju najmlađih Sarajlija, zločin za koji niko nije odgovarao?


To je neobjašnjiv slučaj. Koliko god tražili opravdanje Tužilaštvu, ono jednostavno ne postoji. Znam da je Udruženje ubijene djece bilo na sastanku u Tužilaštvu i da je Institut za istraživanje ratnih zločina dosta radio na tome, međutim, još uvijek Tužilaštvo nije napravilo nijedan konkretan potez i mislim da bi bilo sramotno ako bar dio ove servirane dokumentacije u filmu "A bili su samo djeca” ne iskoriste. Imate snimak u kojem momak drži snajper i kaže "Sretan sam kad pucam". Vidjeli smo da su djeca najmasovnije ubijana iz Nedžarića, a vrlo lako je utvrditi ko je tada bio glavnokomandujući. Ako Tužilaštvo ne iskoristi ovaj film bit ću duboko razočaran, ali ne samo ja već i građani ovog grada i BiH.

Činjenica je da su vaši filmovi u prošlosti poslužili Tužilaštvu za podizanje optužnica i procesuiranje zločinaca. Recite nam nešto više o tome?

Tu moram spomenuti film "Krvavi ples po Šeheru", koji je uvršten kao jedan od ključnih dokaza protiv Batka Vlahovića i ja sam svjedok u tom procesu. Na osnovu tog filma je uhapšen i prvi put je pokrenuta priča o zločinima koje je zajedno s Batkom na Grbavici vršio Saša Baričanin. Na osnovu jednog svjedočenja u filmu, Baričanin je munjevito uhapšen, procesuiran i osuđen na 18 godina. Film "Krvavi ples po Šeheru" je bio jedan od ključnih dokaza njegove optužnice. Ono što me raduje jeste da je nakon filma "Daleko je Tuzla", a i na osnovu moje knjige "Dželati naroda mog", koja je objavljena 2009. godine i mnoštva drugih tekstova, došlo do hapšenja pripadnika desetog diverzantskog odreda. Svjedoci smo da je Tužilaštvo tražilo 155 godina kazne za Kosa, Kojića i Goronju. Nadam se da će i drugi egzekutori srebreničkih Bošnjaka, koje sam spominjao, a koji su još na slobodi, doći pred lice pravde, kao i mnoštvo zločinaca koji su po Istočnoj Bosni na području Višegrada, Rogatice i Foče napravili takva zvjerstva i čija imena mi imamo. Nažalost, još uvijek se ništa nije uradilo i to mi ne da mira. Bit ću razočaran i tužan ako Tužilaštvo ništa ne uradi i ako država ne nađe modul da obaveže Srbiju da te ljude izruči, jer nikad nije kasno. Nadam se i da će bar većina tih zločinaca doživjeti svoju presudu i molim Boga za to.

Foto: Nedim Grabovica/Klix.ba
Foto: Nedim Grabovica/Klix.ba

Zbog svog ste rada i sami na udaru zločinaca. Protiv vas se vodi nekoliko sudskih postupaka, a prijetnje su svakodnevnica. Kako gledate na to?

Ispočetka je to bilo nelagodno, ali je sada postalo svakodnevnica i oni su svjesni da ja ne odustajem od svog istraživanja. Dok radim uopće ne razmišljam o njima. Mada, u posljednje vrijeme su prilično miroljubivi. Neki se jave jer imaju potrebu da nešto demantuju. Nije to tako prijeteće kao što je bilo ispočetka.

Šta može biti teže od priče o ubijenoj djeci? Šta može biti teže od priče jedne majke koja je izgubila dva sina od jedne granate? Ne postoji nešto što vas može više pogoditi. I to je jedan dio uspjeha kad zločinci osjete malo nemira jer su do tada mislili da će proći nekažnjeno, da su zaboravljeni.

Vaš peti dokumentarac "A bili su samo djeca" je potresan i uznemirujući zapis o stradanju najmlađih stanovnika Sarajeva. Koliko je bilo teško snimiti jedan takav film?

Neobjašnjivo teško. Mislio sam da ću nakon četiri filma i teške knjige ja to iznijeti profesionalno. Međutim, već tokom prvog dana snimanja, shvatio sam da sam ušao u minsko polje iz kojeg će biti veoma teško naći izlaz. Sjećam se priče o stradanju porodice efendije Ramića u Semizovcu, na mjestu gdje je on ubijen sa suprugom i četvero djece. Vidio sam po svojim saradnicima da će i oni teško podnositi te priče i to nas je pratilo tokom cijelog rada. Bilo je nekih teških psiholoških momenata, posebno kada smo počeli montažu. Često smo odgađali i tražili savjete stručnih ljudi, ali uspjeli smo to privesti kraju.

Koliko je još neispričanih priča iz ratnog perioda?

Mnoštvo! Mi nismo ni svjesni tih tona zla koje se desilo u Bosni i Hercegovini. Možda je nekad bolje kad ne znate. Amor Mašović to najbolje zna. Jedne prilike, nakon filma "Daleko je Tuzla", sam ga pitao "Kako spavaš?" na šta je on odgovorio "Mirno, ali ne znam do kad ću". To je najbolje objašnjenje te nevjerovatne količine zla koja se desila. Sljedeći film koji planiram je o Višegradu, gradu metafori stradanja kroz čitavu prošlost. Najmonstruoznije metode zločina su se dešavale u Višegradu. S druge strane, taj grad je simbol otpora. Višegradski borci su bili prve violine odbrane Goražda. Zatim Prijedor, koji je zasebna priča. Neobjašnjivo je da zločini u dolini rijeke Sane nisu okvalifikovani kao genocid. Mnoštvo je teških priča, ali postoji jedna nedovoljno predstavljena strana agresije, a to je otpor. Nevjerovatan otpor su pružale male bosanske kasabe, mali gradovi kao što su Teočak, Olovo, Čelić, Konjević Polje, Gradačac, Gornji Vakuf, Mostar... To su epopeje koje su prilično neistražene i imam namjeru da i o tome pričam. Neobjašnjivo je da taj mali Teočak, za koji mnogi nisu znali da postoji, nisu uspjeli savladati. Imamo jedan intervju zločinca Željka Ražnatovića Arkana u kojem on kaže da mu je najteže bilo na Čeliću, gdje je njegova jedinica desetkovana. Ušće Usore u Bosnu je bilo najveće groblje srpskih tenkova. Tamo su uništena najmoćnija oružja VRS. Tamo su doživjeli poraz od kojeg se nisu nikad oporavili. Jednostavno, ta priča o Bosni, otporu i stradanju nema kraja. Neobjašnjivo je da bosanski vojnik 1993. godine s embargom naoružanja i ispresijecan na nekoliko enklava, nenaoružan, bos, gladan i žedan u isto vrijeme ratuje protiv šest logistički opremljenijih armija. To je nezapamćen primjer u historiji čovječanstva. Neobjašnjiv je fenomen da opstanete u takvim uvjetima. To je Božije određenje koje im je dalo smisao borbe za opstanak. Jednostavno znate - ako pokleknete to je kraj države, naroda, vaše porodice i vašeg identiteta.

Foto: Nedim Grabovica/Klix.ba
Foto: Nedim Grabovica/Klix.ba

Osvrnimo se i na bosanskohercegovačku realnost. Kao građanin ove zemlje, kako vidite Bosnu i Hercegovinu 20 godina od početka agresije?

To bih vam najbolje objasnio usporedbom sa 1. martom. Svake godine se priča kako se u jednom dijelu slavi, a u drugom ne. Ove sam godine slušao radiostanice iz RS. Javio se jedan gospodin koji je kazao svu tu istinu današnje Bosne i Hercegovine i svega onoga za šta smo se mi borili. Kazao je u eter: "Vi ne priznajete 1. mart kao Dan nezavisnosti, ali ga poštujete i meni je to bitno, a čim pri ulasku u BiH pokazujete pasoš i čim imate bh. tablice i CIPS-ove dokumente znači da poštujete ono za šta smo mi glasali - nezavisnu Bosnu i Hercegovinu". Današnja BiH je talac Dejtonskog sporazuma sve do onog momenta dok međunarodna zajednica ne odluči da bude drugačije. Međunarodna zajednica je ostavila nedorečen Dejtonski sporazum i sve ovo će potrajati do onog momenta dok Srbiija ne odluči i ne prestane slati zapovijesti Vladi RS da ona bude taj faktor koji je će biti razrjeđivač Bosne i Hercegovine. Katarza u srpskom narodu je osnovni preduslov svega toga. Činjenica je da smo mi opstali ovdje. Na nama je da gradimo evropski put i učimo djecu prošlosti radi budućnosti.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: