{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Bijele trake za hiljade ubijenih, mučenih i protjeranih Prijedorčana

31.5.2013. u 09:29
9
Bijele trake za hiljade ubijenih, mučenih i protjeranih Prijedorčana
9
Bijele trake za hiljade ubijenih, mučenih i protjeranih Prijedorčana
Početak proteklog rata u Prijedoru je odnio živote 3.173 civila, blizu 31.000 Bošnjaka i Hrvata prošli su kroz zloglasne logore u ovom dijelu Bosanske krajine, više od 53.000 nesrba su bili žrtve progona i deportacija.
Na današnji dan 1992. godine srpske vlasti naredile su nesrpskom stanovništvu da svoje kuće moraju obilježiti isticanjem bijelih čaršafa ili zastava na vidnim mjestima te da prilikom izlaska iz kuće oko ruke moraju nositi bijelu traku, označavajući ih tako jasnim metama koje treba protjerati, ubiti, zatvarati u logore, rušiti im kuće...

Danas, na Dan bijelih traka, aktivisti inicijative "Jer me se tiče" će zajedno sa Prijedorčanima i udruženjima poput Prijedor 92, Udruženja logoraša Kozarac, Udruženja Izvor... odati počast žrtvama prijedorske ratne policije, Vojske Republike Srpske i JNA. Dan bijelih traka, kojim se podsjeća na dane stradanja i odaje počast žrtvama, bit će obilježen širom svijeta. Kao i prošle godine u okviru kampanje "Stop negiranju genocida" i ove će ljudi širom svijeta kazati da zločin ne smije proći nekažnjeno i da Prijedorčani imaju pravo na dostojanstveno obilježavanje stradanja svojih najmilijih. To nažalost još uvijek nije slučaj, jer prijedorska gradska i policijska vlast još uvijek zabranjuju ili nerado pristaju izdati dozvole za ovakva okupljanja i obilazak mjesta stradanja. U Prijedoru ne postoji spomen-obilježje civilnim žrtvama rata, što je minimum koji porodice traže u znak sjećanja na ubijene.

Od kraja maja do kraja augusta 1992. godine u Prijedoru su ubijena 102 djeteta, 266 žena, od toga 10 djevojčica, porušene su bošnjačke i hrvatske kuće, bogomolje...

Torturu nad prijedorskim nesrbima ratnih godina je vidio cijeli svijet. Fotografije stranih novinarskih ekipa, prvenstveno novinara britanskog Guardiana Eda Vulliamyja, koji je otkrio postojanje logora Omarska i Trnopolje cijelom svijetu, izašle su na naslovnicama uglednih magazina. Svijet je znao i vidio najbrutalnija mučenja zatvorenika nakon Drugog svjetskog rata i nacističkih logora.

Prema prijedorskim logorašima je postupano na krajnje nehuman način. U logore su deportovani u stočnim vagonima i šleperima, a tamo su silovani, mučeni i ubijani. Keraterm je jedan od logora u kojem su se desila i masovna silovanja muškaraca, o čemu su na suđenjima svjedočili samo neki od zaštićenih svjedoka. Žrtve osjećaju stid da o tome govore, ali zločinci su ta i brojna druga zlodjela u naletu nacionalističke histerije radili bez imalo srama i osjećaja za ljudskost.

"Prvo su me koristili kao živi štit, onda sam doživio da vidim kako mi na kućnom pragu ubijaju oca i 15-godišnjeg brata. Ubijeni su djed i nana, tri strica i strina, a kasnije su ubijena i tri brata moje majke. Mene su odveli u logor Omarska, odakle sam 6. augusta prebačen u Manjaču, a potom su me prebacili u logor Trnopolje, da bih odatle 26. septembra napokon otišao u Travnik. U logoru je bilo i mlađih od mene, sjećam se dječaka od 15 godina. Ispitivali su me o stvarima o kojima ja nisam ništa znao i nisu bili zadovoljni mojim odgovorom, jer su htjeli da pričam ono što oni žele čuti. Pitali su me ko je organizovao odbranu sela, imamo li oružje i slične stvari. Uslijedilo je i premlaćivanje, mene i komšiju su postrojili uz zid i tukli nas naizmjenično. Poslije su me tukli zajedno sa ostalim logorašima u prostorijama gdje smo boravili, tokom prebacivanja iz logora u logor. Voda koju smo pili je bila ona iz hidrantnih crijeva, koja je korištena za sapiranje ruda u Omarskoj. Za vrijeme dok sam bio u logoru jednom sam se okupao, sve u logoru je bilo tako postavljeno da služi za mučenje", ispričao je ranije za Klix.ba Prijedorčanin Mirsad Duratović.

Jedan od onih koji su bili u logoru Trnopolje i autor knjige o stradanju Bošnjaka i Hrvata u tom gradu "Čujem Bosnu kako diše", Ešef Kadirić, preminuo je dan poslije 21. godišnjice osnivanja tog logora u svom rodnom gradu. Nije dočekao da dostojanstveno može obići mjesto gdje je bio zatvoren sa svojim sugrađanima, jer prijedorske gradske vlasti ni nakon 21 godinu od otvaranja ovog koncentracionog logora takvo što ne dozvoljavaju. Koliko ih još treba umrijeti prije nego konačno skinu bijele trake sa svojih ruku?

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: