Bh. osnovci u Londonu: Razmišljaju na engleskom, a muče se s padežima, rodovima, akcentima...
Škola radi po jedinstvenom nastavnom planu i programu za dopunsko školovanje, koje je propisalo Ministarstvo civilnih poslova, a sati se realizuju na principu kombinovane razredne nastave, što znači da jedan nastavnik predaje sve predmete i radi s djecom različitih uzrasta.
"Škola ima oko 30 učenika. U odjeljenju mlađeg uzrasta su učenici od pet do 11 godina, a uodjeljenju starijeg uzrasta učenici od 11 do 16 godina. Dva nastavna sata su iz predmeta Kulturna i društvena historija BiH, a sastoji se od sati maternjeg jezika, poznavanja prirode i društva, nacionalne historije i geografije, te likovne i muzičke kulture. Treći sat je vjeronauka na principu fakultativne nastave", rekla je u razgovoru za Agenciju FENA učiteljica u Dopunskoj školi u Londonu Semira Jakupović, koja radi s djecom mlađeg uzrasta, dok njena kolegica Vedrana Kovačević-Jalisi radi s učenicima starijeg uzrasta.
Godišnji propisani fond je 72 sata. Na kraju školske godine svi učenici koji su redovno prisustvovali nastavi dobijaju uvjerenja o završenom razredu, koja se verifikuju u Ambasadi BiH. Dopunsko obrazovanje u inozemstvu traje osam, a ne devet godina kao u BiH.
"Radimo po udžbenicima dopunske nastave za djecu u inozemstvu od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, a koje je štampalo Ministarstvo civilnih poslova BiH. Nažalost, udžbenici za učenike od petog do osmog razreda još nikada nisu odštampani, tako da se nastavnici služe različitim metodama, prvenstveno fotokopiranjem radnog materijala iz starih udžbenika. Veliku olakšicu predstavljaju i dječiji časopisi iz BiH, kao što je 'Vesela sveska'", kaže učiteljica Jakupović koja od 1996. godine radi u školi za bh. osnovce u Londonu.
Dopunske škole rade na području Hertfordshirea, Guildforda, Coventryja, Derbyja, Manchestera i Birminghama. Ranije je bilo 11 dopunskih bh. škola i veći broj udruženja. Zbog teške ekonomske situacije, mnogo organizacija je prestalo da radi.
"Razumijem da je finansijska situacija u BiH veoma teška, ali neki problemi kao što su štampanje adekvatnih udžbenika te rješavanje radnog staža su više tehničke prirode. Školu održavaju volonteri čiji radni status nije riješen godinama, a jedina motivacija je ljubav prema pozivu prosvjetnih radnika i želja da naša djeca kroz poznavanje vlastitog identiteta izgrade i samopouzdanje i svijest o svome porijeklu. Ako ovakve škole prestanu s radom, posljedice će biti katastrofalne, a naša djeca će postepeno početi da gube svoj identitet koji je itekako važan", upozorava učiteljica Jakupović.
Naglašava da se u okviru nastave obilježavaju vjerski, državni i međunarodni praznici, izložbe likovnih radova, nastupi pjesnika i omladine - bivših đaka.
Škola u Londonu bit će u junu domaćin 15. skupa bh. dopunskih škola, koji se održava svake godine u drugom gradu Velike Britanije i to je prilika za prezentiranje kulturne baštinu BiH kroz dječiji program, te sportska takmičenja.
Na pitanje kako djeca rođena u Londonu savladavaju učenje "drugog" maternjeg jezika, učiteljica Jakupović kaže da je subota kao šesti dan škole veliki napor za mališane.
"Djeca bh. porijekla rođena u Londonu polaze u predškolsko s tri, a u redovnu školu u kojoj provode cijeli dan s pet godina. Dakle, najveći dio vremena govore engleski jezik, a dopunsku školu pohađaju šesti dan što im ponekad predstavlja veliki napor. Naravno, oni 'razmišljaju' na engleskom, pišu na jeziku koji je etimološki, a kada se suoče s našim jezikom koji je fonetski, prihvataju ga kao novi izazov", pojašnjava Jakupović i dodaje da je porodica bitan faktor u formiraju identiteta i čuvanju jezika.
Stoga je i rad s učenicima koji kod kuće komuniciraju na maternjem jeziku mnogo jednostavniji, jer podloga za nadgradnju već postoji.
"Udžbenici koji su napisani u Bosni Hercegovini su veoma teški za djecu koja žive u inozemstvu i koja nemaju bogat rječnik, nisu izložena slušanju i gledanju naših medija, niti žive na bosanskom govornom području. U komparaciji s djecom bh. porijekla s kojima sam radila prije 15 godina rad je bio jednostavniji i sati su 'tekli' samo na bosanskom jeziku. I dalje je moj cilj da se nastava odvija na maternjem jeziku, ali je veoma često potrebna i upotreba engleskog jezika kada djeca ne mogu shvatiti značenje nekih pojmova", kaže Jakupović.
Naglašava da osim djece čija su oba roditelja porijeklom iz BiH, u školi su imali i imaju djecu čiji su roditelji porijeklom iz Engleske, Crne Gore, Makedonije, Slovenije, Pakistana, Kipra, Španije itd., tako da naše porodice više nisu samo bilingvalne, nego multilingvalne. Za neku djecu to je olakšavajući, a za neku otežavajući faktor.
Nadalje, kaže Jakupović, otežavajući faktori su i nedostatak motivacije kod roditelja i djece, koja maternjem jeziku ne daju uvijek potrebnu važnost, nesvjesni vrijednosti opismenjavanja te učenja vlastite kulture i identiteta. Veliki broj djece naših građana, nažalost, nije uključen u dopunsku školu, mada porodica koja njeguje svoj maternji jezik može itekako pomoći svome djetetu i kada ono nema vremena da dolazi u dopunsku školu.
"Pohađanje škole nije samo opismenjavanje, ono je istovremeno i socijalni faktor, jer pomaže djetetu da se upoznaje sa svojim vršnjacima i da ima svijest o pripadnosti jednoj zajednici. Nastavnik u kombinovanoj nastavi istovremeno radi dva ili više programa, a svakom djetetu individualno se može posvetiti samo nekoliko minuta. Teško je naći pravi balans, jer je program za neku djecu veoma jednostavan, a za drugu pretežak, ovisno o tečnosti govora i tačnosti poznavanja maternjeg jezika. Tu je i upotreba raznih žargona, lokalizama, a koji nisu dio književnog jezika, a dijete ne uviđa razliku između formalnog i neformalnog jezika", pojašnjava Jakupović.
Naglašava da se gramatička struktura našeg jezika razlikuje od engleskog, a za djecu posebne teškoće predstavljaju padeži, upotreba rodova, različiti akcenti, te ekavica ili ijekavica kao dio šireg govornog područja.
U razgovoru učiteljica Jakupović kaže da u školi nastoje da o bh. kulturi djeca ne uče samo na klasičan način nego i kroz pjesmu i igru, te kroz slikanje njima dragih mjesta iz BiH.
"Sevdalinke su, naprimjer, bile pravi izazov kada smo ih počeli učiti, riječi su bile preteške za shvatanje i izgovor, a kada smo tome dodali i prve koreografske korake, djeca su istinski uživala. Često razgovaramo o poznatim ličnostima iz BiH koji njima predstavljaju 'role model', te stvaraju osjećaj ponosa", kaže Jakupović.
Izražava zadovoljstvo što je većina bh. građana riješila statusna pitanja u Velikoj Britaniji, imaju pasoše i mogu se neograničeno kretati, tako da i učenici posjećuju BiH redovno i imaju priliku da svoj "drugi" maternji jezik uče na “terenu”.
Na pitanje kako se nove generacije porijeklom iz BiH integriraju u britansko društvo Jakupović izražava pohvalne ocjene. Među njima je veliki broj onih s univerzitetskim diplomama, završenim postdiplomskim studijima te zaposlenim na odgovornim funkcijama u prestižnim firmama.
Učiteljica Jakupović je rođena u Kozarcu, završila je Pedagošku akademiju u Banjoj Luci 1984. godine i stekla zvanje nastavnika predmetne nastave. Udata je i ima dva sina. Prije rata je radila u nekoliko osnovnih škola na području Prijedora i Sanskog Mosta, a zbog ratnih dejstava je napustila BiH i 1993. godine došla iz Hrvatske u Englesku po projektu spajanja s porodicom putem UNHCR-a.
Kaže da se po dolasku u Veliku Britaniju suočila s poznatim izbjegličkim problemima, od učenja novog jezika, nepriznavanja kvalifikacija iz BiH, pohađanje različitih kurseva, integracija u englesko društvo, borbe za očuvanje vlastitog identiteta, nostalgijom za BiH i članovima porodice koji su rasuti po svijetu.
