Dan mladosti obilježava se od 1945. godine, od kada se "Štafeta mladosti" svake godine, nakon putovanja po SFRJ, dodjeljivala Titu na stadionu JNA u Beogradu. Događaj je zvanično proglašen Danom mladosti 1957. godine.
Manifestacija je obično podijeljena na kraći dio, u kojem učestvuju stariji koji polažu cvijeće i vijence na Titovim spomenicima, te duži dio za mlade, koji uključuje zabave poput koncerata, izleta, sportskih dešavanja...
Također, nekoliko hiljada ljudi odlazi u Kumrovec, gdje obilježavaju godišnjicu Titovog rođenja.
Poslije njegove smrti, štafeta se predavala predsjedniku Socijalističkog saveza omladine Jugoslavije. Obilježavanje Dana mladosti je zvanično ukinuto 1988. godine, no on se i dalje obilježava u zemljama bivše SFRJ.
Štafeta koja je bila simbol zajedništva i ljubavi, simbol vjere, predata je posljednji put sedam godina nakon Titove smrti.
Štafeta je ubrzo zamijenjena krvavim ubojitim sredstvima, koja su razorila bivšu SFRJ, odnijela hiljade života u BiH, odnijele u nepovrat mladost 71 Tuzlaka.
Granata ispaljena s Ozrena na Korzo, mjesto gdje su se mladi okupljali u Tuzli, ubila je 71 mladu osobu, a ranila njih 150. Najmlađa žrtva bio je trogodišnji Sandro Kalesić, a prosjek godina smrtno stradalih bio je 24.
Od 1995. godine u Tuzli je 25. maj dan žalosti, dan kada smijeh utihne, sirene se oglase, a svi se sjećaju onih koji su danas mogli biti uspješni ljudi, roditelji i osobe kojima bi se BiH ponosila.
I dok će oni koji slave polagati cvijeće na Titovim spomenicima, Tuzlaci će otići na Kapiju da žaluju i položiti cvijeće za svoje najmilije.
Za zločin u Tuzli osuđena je tek jedna osoba, major Vojske Republike Srpske Novak Đukić, kojeg je Sudsko vijeće Suda BiH proglasilo komandno odgovornim za ovaj zločin i osudilo na 25 godina zatvora.
"Ovdje se ne živi samo Da bi se živjelo Ovdje se ne živi samo
Da bi se umrlo Ovdje se i umire Da bi se živjelo!" (Mak Dizdar)
